Koji je smisao života?Da Ii uopšte imamo smisao života?I ako ga imamo,kakav je to život kada ga u jednom trenutku izgubiš?
Sada kada mi je smrt tako blizu,osjećam se bezvrijedno,nevažno,...
Pred očima mi prolazi cijeli život...Bio je tako kratak,a ipak je morao završiti.Sve se ovo dešava zbog Nje.Zbog osobe koja me pretvorila u ovo čudovište i prepisala mi smrtnu kaznu.
U glavi mi se motao cijeli film života...Motao se,motao,a onda je zastao....Zaustavila sam se u jednoj hladnoj,tamnoj noći.
Hodala sam po usamljenim ulicama Seattlea,bilo je jako mračno.Žurila sam da bih što prije stigla kući....Svuda oko mene je bila tišina,nigdje nikoga.Čula sam samo moje brze korake i duboko disanje.Strah u meni je sve više rastao.Imala sam neki čudan osjećaj,kao da me neko posmatra.Stresla sam se na tu pomisao.
`Bree!U redu je!` ohrabrivala sam samu sebe.Da sam bar tada znala,da sam znala kakva me opasnost čeka.
Hodala sam dugim koracima jos nekoliko minuta,kada sam začula neke korake iza sebe.Ukočila sam se na taj zvuk.Okrenula sam se,...ali,iza mene nije bilo nikoga."Smiri se,Bree!"govorila sam.Kada sam to rekla,začula sam nečiji smijeh.Okretala sam se da vidim odakle taj zvuk dolazi,ali nikoga nisam vidjela.Smijeh je postajao sve glasniji,strašniji,...Drhtala sam,pokušala sam nastaviti svoj put,ali nisam se mogla pomaknuti.Stojala sam u mjestu kao ukočena.Duboko sam disala,pokusavajući doći k sebi.Skupila sam svu snagu i napravila par koraka,kada se ispred mene pojavila Ona...Vrisnula sam!Nisam očekivala nekoga.Mislila sam da su ulice u to doba potpuno prazne.Bila sam prestravljena,ali i iznenađena.
"K...ko ste...vi?" promucala sam u šoku.Grohotom se nasmijala kad me je čula.Tek tada mi je mozak proradio.To se ona smijala maloprije,ona je išla iza mene...Zadrhtala sam.Ništa mi nije odgovorila.Počela je hodati oko mene,posmatrajući me svojim....CRVENIM očima.
Bila sam šokirana kada sam vidjela njene oči.Bile su crvene,boje krvi,zastrašujuće.Znala sam da je gotovo.`Ubiti će me!` pomislila sam. Samo je gledala u mene onim prodornim očima,bez ikakve reakcije,bez micanja,bez disanja.
Razmišljala sam kakve bi mi bile šanse da pobjegnem,da ju odgurnem i počnem bježati.Nisam znala šta da radim,pa sam smislila kako da pobjegnem.
Čekala sam da mi se bar malo približi,da bih mogla ostvariti ono što sam zamislila.Nisam puno čekala.Djevojka se pomaknula bliže meni.Sada je stajala tačno ispred mene,gledajući me onim prodornim očima.Duboko sam udahnula.
Podigla sam obje ruke u zrak i gurnula djevojku.Gurnula sam je tako jako,da bi svaka druga normalna osoba pala na zemlju.Ali,ona nije.Nije se ni pomaknula.
Nisam obraćala pažnju na to,počela sam trčati,što brže,samo da pobjegnem odavde,da se spasim...Ona nije krenula za mnom,stajala je na istom mjestu.Glavu je nakrivila u starnu,a na licu je imala zastrašujući,mačiji osmijeh.Nije se ni pomaknula,samo je rekla:"Riley!" i ispred mene se pojavio visoki plavi muškarac,crvenih očiju,baš poput njenih.
"Krenula si negdje?" rekao je i približio mi se.Mogla sam osjetiti njegov zadah na svom licu.Bio je preblizu.Podigao je ruku i sklonio mi kosu sa vrata.
Kada me je dotaknuo,lecnula sam se na njegov hladni dodir.Prstom je prešao preko cijele površine mog vrata.Drhtala sam od njegovog hladnog dodira,ali i od straha.
"Molim vas!Nemojte me povrijediti!" počela sam ih moliti jecajući.Suze su mi se slijevale niz obraze."Molim vas!" ponavljala sam.
Na njihovim licima nisam vidjela ni traga suosjećanja.Sada je i ona djevojka dosla do mene.
"Pa,Riley?" rekla je i podigla obrvu.Nisam shvatila šta ga pita,ali sam znala da je bilo o meni.
"Ti ili ja?" upitao je Riley sa čudnim izrazom lica,izgledalo je kao da joj se pokorava,...
"Ja ću!" rekla je glasno.Na Rileyevom licu se proširio osmijeh.
Znala sam da je gotovo.Život,smisao,sve je bilo gotovo...Smrt je došla tako brzo,...nisam je još očekivala.Počela sam još glasnije jecati,ali njih to nije nimalo pogodilo... "Ne!Molim vas!" vrištala sam. "Molim vas!Ja...ja sam još dijete!" plakala sam.Molila sam ih,iako sam znala da je to uzalud.
Kako mogu biti tako bezosjećajni?Nisu obraćali pažnju na moje riječi,nisu obraćali pažnju na mene.Djevojka crvene kose i crvenih očiju me uhvatila za ruku i črvsto stisnula.Uputila mi je onaj svoj zastrašujući pogled.Sledila sam se.Žmarci su me proželi.
Zatvorila sam oči.Nisam htijela vidjeti šta će mi uraditi.....
"Ona će nam dobro poslužiti!" progovorila je djevojka još uvijek držeći me za ruku...`Ona će nam dobro poslužiti!` ponavljala sam to u sebi.To znači da me neće ubiti...Nadala sam se.Nadala sam se da je ovo samo jedan ružan san,iz kojeg ću se uskoro probuditi...ali,ovo je bilo stvarno.
Osjetila sam njen hladni dodir na svom vratu,a onda.......
SMRT!Sve je gotovo.Vatra,požar,agonija!Nisam mogla izdržati tu bol......Mislila sam da sam mrtva,da sam otisla u pakao...Ali ovo je bilo gore od pakla...Iako sam gorjela samo 4 dana,za mene je to bila cijela vječnost.Kada je bol utihnuo,vatra prestala,probudila sam se i shvatila sta se desilo.Poželjela sam da se nisam ni budila.Tako bi,vjerovatno bilo najbolje.
ONA me pretvorila u čudovište.Ukrala mi je moj život,sreću,volju,...a podarila mi je ovaj mračni svijet,svijet tuge,samoće,bola,...Pretvorila me u VAMPIRA!
Na neki način mi je bilo drago što ću umrijeti.Bila sam zahvalna ovim ljudima što će me ubiti.Bar će me spasiti od savjesti koja me svaki put grize kada ubijem nekoga.Ne mogu to više podnijeti!Ali...samo se nadam da će i nju ubiti.Da će ubiti Victoriu,osobu koja me pretvorila u čudovište,koja mi je oduzela život.
Film mog života se ovaj put premotao naprijed i vratio me u sadašnjost.

Propanak.Sjedim na zemlji i čekam smrt.Čekam trenutak kada će doći da me ubiju...Oko mene je bilo mnogo ljudi...
Sa moja lijeve strane je bila skupina vampira.Culenovi.Zbog njih smo i došli ovdje...a desne strane vukovi.Ogromni vukovi.Zadrhtala sam kada sam ih vidjela...Nisam znala da se vampiri mogu bojati nečega.Ali,ja sam se bojala....
Svi su gledali u mene sa znatiželjom na licu.Samo jedna,ta djevojka...ona me je gledala sa tužnim izrazom lica.Primjetila sam da je...da je ljudska.Miris njene krvi mi je odjednom dopreo do mozga i glasno sam vrisnula kada me grlo zapeklo.Djevojka se lecnula.Ne znam zašto,ali me jako podsjećala na mene,ali kada sam bila normalna,kada sam bila čovjek...Osjetila sam se čudno dok sam ju gledala.Poželjela sam da imam ono što ona ima.Ima sve što ja zelim,svoj život,ljudskost,smrtnost,...a nalazi se tu...s vampirima gdje može svaki čas izgubiti život.
Moje razmišljanje je bilo prekinuto,kad sam ih ugledala.Svi su se okrenuli u pravcu iz kojeg su dolazili oni.Volturi.Izgledali su zastrašujuće sa crnim kapuljacama preko lica,...`Došli su po mene?Oni će me ubiti!` prošlo mi je kroz glavu.Bilo je samo pitanje minute,sekunde.
Sada su na proplanku,tačno ispred mene stajali Oni.Niska djevojka,dječačkog lica,jedan dječak koji je neopisivo ličio na ovu nisku djevojku i jedan krupni čovjek pored njih...sve troje su gledali u mene proučavajuci moju reakciju.
"Mi ćemo ovo rješiti!" rekla je niska djevojka svim ostalim.
Sada se okrenula prema meni i zagledala se u moje oči.Na licu joj se vidio blagi smijesak...Odjednom...osjetila sam jaku,neopisivu,najveću bol u mom životu.Nisam mgola opisati njenu jačinu riječima.Vrištala sam i vrištala,bacala se po zemlji,okretala,...
"Prestani!Molim te!" vrištala sam.Osjetila sam da bol polako prestaje.Smirila sam se.
Vidjela sam onu ljudsku djevojku zatvorenih očiju,čvrsto priljubljenu uz jednog od...vampira.Još uvijek se nisam navikla na tu riječ.I drago mi je što nisam. "Pa,vrijeme je da krenemo!" rekao je visoki čovjek i krenuo laganim koracima prema meni...
GOTOVO JE!Sada je,zaista,sve gotovo.Smrt je napokon stigla!
Na neki način mi je i drago zbog toga.Neću više biti čudovište,monstrum.Možda ću tamo,na drugom svijetu započeti novi,bolji život.
Ko zna!
`Zbogom!`oprostila sam se sama sa sobom i zažmirila sa nadom nekom drugom,boljem svijetu.