Bio je jedan od rijetkih sunčani dana u Seattleu. Grad je ispunjavao miris soli i smoga, mješajući se i stvarajući jedan sasvim jedinstven miris koji niste mogli nazvati neugodnim. Sunce je sramežljivo sjalo zagrijavajući vlažan seattleski zrak i ljeskajući se u lokvama koje su ostale od zadnje kiše.

Hladan povjetarac je zapuhao i promrsio crnu kosu jedne sasvim obične djevojke, čiji će život postati ne tako sasvim običan. Ona se namrštila i očajnićki pokušala zataknuti svoju kratku kosu iza uha, ali nikako nije uspijevala. Požurila je kroz grad šljapkajući svojim starim iznošenim tenisicama kroz plitke lokve.

Život nikada nije posebno ljubio Bree.

Nije se trudio prirediti joj predivna iznenađenja koja bi je ostavila bez teksta i oraspoložila; tu i tamo bi ubacio neku manju tragediju da joj razbije rutinu, ali to bi bilo to. Nije ju ni učinio najljepšom, ni najbogatijom, a – to je bilo sigurno – ni najpopularnijom djevojkom. Oni koji vjeruju u karmu reči će vam da će se baš zbog toga odigrati neki od događaja u njenu životu, drugi će to prepisati pukoj slučajnosti, a treći će vas blijedo gledati i pitati kakve to veze uopće ima sa njenim prijašnjim životom.

E, pa samo da odmah odgovorim ljudima koji spadaju u treću skupinu, svaki detalj u Breeinu životu utjecat će na ono što će joj se desiti. No, uglavnom. Počnimo od početka, kako je i red.

Tko je bila Bree?

Pa trenutno, Bree je bila djevojka u prevelikim trapericama koje je upravo zaprskao auto koji je u punoj brzini projurio kroz lokvu.

Tiho je opsovala i ljuto rukom zataknula kosu iza uha. Mješavina prašine i vode sada joj je bila na hlačama i priljepila je donji dio njenih prevelikih nogavica za njene tanke noge. Kada živite u Seatlleu naviknete se na takve stvari, ali ipak, kada vam prljava voda uništi zadnji par nepodrapanih traperica nećete biti oduševljeni. Što je, tu je. pomislila je Bree uz hrpu rečenica koje bi ovdje bile neprikladne. Stala je ispred jednog izloga da promotri štetu.

Povjetarac joj je ponovo razbacao tamnu kosu i sada je lepršala po svuda, udarajući je po nosu i očima. Ošišati se na kratko. To je bila krasna ideja. Koliko god da je kratka kosa imala svoje prednosti Bree s njom nije mogla napraviti ono što je najviše voljela – zavezati je u rep i pustiti da vjetar i kiša šibaju kroz nju koliko ih je volja.

Njene oči su plaho svijetlucale na blagom suncu. Bile su tipične plave boje, točno one boje koja vam prva padne na pamet kada vam neko spomene plavooku osobu. To, baš i poput mnogih drugih stvari, je bila još samo jedna sitnica po kojoj je život nije učinio posebnom.

Na sebi je nosila preveliku sivu majicu koja je skrivala njen tanak struk i svoje, sada na donjem djelu pripijene, ali inaće također prevelike, relativno nove traperice. Preko ramena joj je visjela torba od crne kože, koja se od nošenja toliko uništila da je bila ispucala na više mjesta.

Dok je gledala svoj odraz u izlogu, pažnju joj je uhvatio visok mladić koji je djelio letke. Možda bi bilo bolje reći da joj je pažnju uhvatila gomila ljudi oko mladića, a ako kojim slučajem želite ići u detalje osoba u toj gomili preuzela je njenu punu pozornost.

Progurala se kroz gomilu ljudi kako bi prišla toj osobi. Njegovo je ime bilo Jack Crane i Bree je s njim u razred išla već dvije godine potajno ga obožavajući. Nije on bio super-popularan ili nešto tako. Jack je bio običan poput nje, mišje smeđe kose i tamnih sivih očiju. Nosio je naočale i imao je problema sa govorom pred publikom. To je također bio problem, s obzirom da je bio predsjednik učeničkog vijeća. Uzeo je jedan od grimiznih papirića na kojem je velikim bijelim slovima pisalo „DBN CLUB-OTVORENJE VEČERAS U 19 SATI! Besplatna pića poslije ponoći do dva ujutro.“

Bree je posegnula za jednim od papirića kako bi dobila temu za razgovor s Jackom. Ruka joj se sudarila s dugom crnom rukavicom. Žena koja joj je bila vlasnica nosila je velike crne naočale – Bree ih je zvala muharke – i crnu kapuljaču ispod koje su se nazirali pramenovi vatrene crvene kose. Koža joj je izgledala blijedo, a čudna kombinacija crnih odjevnih predmeta činila ju je još blijeđom, čak se na trenutke učinilo da svjetluca. Bree je ta osoba istovremeno toliko plašila i prestravljivala, a opet toliko fascinirala da je nije mogla prestati gledati.

„Hej, Bree.“, čula je iza sebe hrapav muški glas. Okrenula se i iza nje je stajao Jack, smješeći se nespretno. Nasmiješila se i pozdravila ga, usput okrečući glavu da provjeri je li žena još tamo. Ona je jednostavno nestala.

„I ideš u NBD Club danas? Izgleda da im je otvorenje.“, pitala je ona skicajuči u papirić koji je držala u sve znojnijoj ruci.

„Oh, da. Paula samo o tome govori već tjednima.“, rekao je on uz sretan osmijeh. Bree je osjetila kako joj ledena mržnja ispunjava žile, ali također je osjetila kako joj se obrazi žare. Paula je imala dugu crvenu kosu i velike, tirkizne oči koje ne zaboravljate. Bila je visoka i vitka, a njeno poprsje nije bilo nešto čega se sramila. Sve u svemu izgledala je kao model s neke modne piste čak i u najotrcanijoj odjeći. Paula je također bila i Jackova djevojka što nikada ne bi ste rekli gledajući njih dvoje. Baš kada je počela nastajati neugodna tišina Breein mobitel je zazvonio i ona se ubrzano javila.

Moram se sada vratiti na ono pitanje, Tko je bila Bree? To je jedini način da razumijete zašto je njen izraz sada toliko uozbiljio, a oči su joj ispunile suze. Kao što sam rekla, Bree je vodila dosadan i monoton život sa pokojom tragedijom. Prije nekoliko mjeseci, njenu majku pogodio je auto dok je prelazila cestu. Pala je u komu i Bree i njen brat završili su kod njihove stare tete, pa je Bree morala preuzeti skoro svu brigu o bratu na sebe.

Koliko god da je Bree voljela brata to je za nju bilo jako teško; morala se odreći zabave, postati glava obitelji (jer, teta je bila u 80-ima) i morala je ostati jaka zbog brata. Ona je uvijek bila osjetljiva osoba i svaki put kada je morala govoriti bratu da će s njihovom majkom sve biti u redu suzprezala je suze.

Osim toga, Bree je bila tinejđerica. Željela je izlaziti, zabavljati se i bita neodgovorna. Tako da sad, kad ju je glas suosjećajne medicinske sestre obavijestio da se stanje njene majke pogoršalo, Bree je osjetila sav teret odgovornosti kako se gomila na njenim leđima. Željela je potrčati, pobjeći što dalje od uloge dobre i odgovorne starije sestre i dobro se zabaviti. Ali nije. Tiho je promumljala nešto u stilu hvala što ste me obavijestili u mobitel i požurila je pokupiti brata.

***

Sunce je zalazilo nad Seattleom što je bio rijedak prizor i Bree je sa svojim malim bratom Lukeom upijala svaki detalj. On je klečao na bijeloj bolničkoj fotelji u sobi njihove majke, a ona je sjedila na naslonu za ruke te fotelje. Njihova majka je i dalje nepomično ležala u komi. Spavala je, to bi Bree rekla Lukeu da ga utješi. Ponekad bi to rekla i samoj sebi.

Gledajući zadnje zrake sunca kako nestaju, Bree je gurnula ruku u džep svojih traperica. Tamo se nalazilo nešto zgužvano glatkih rubova. Mozak joj je proradio i sjetila se papirića koji je govorio o otvorenju kluba. Pogled je prebacila na sat iznad majčina kreveta. Bilo je pola sedam navečer. Nešto je u Bree proradilo. Mjesecima nije radila ništa zabavno, glupo i nepromišljeno, a ovo je bila savršena pilika za izvesti nešto takvo. „Idemo Luke.“, rekla je i odvukla dječaka teti. Za dvadesetak minuta se uspijela riješiti Lukea, a do pola osam već je bila u dugom redu koji se okupio ispred DBN CLUB-a.

Čekala je poprilično dugo, bilo je već skoro deset kada je i ona napokon ušla u blještavi klub (što ju je smetalo jer je obećala prijateljici da će Lukea pokupiti do ponoći) koji je bio kombinacija crne, crvene i bijele. Svaki stolac i fotelja bili su od kože ili su bar imali kožnu presvlaku. Glazba koja je svirala bila je i više nego dobra za plesanje, nešto u njoj vas je tjeralo da se pokrećete. Pogledom je preletila preko gomile koja je plesala, koncentrirajući se na sredinu. Tamo je našla ono što je tražila. Paula je plesala zajedno s Jackom, plijeneći tako pažnju svih ljudi u njihovoj blizini. Bree je samo uzdahnula, a što je drugo mogla očekivati?

Tužno se odvukla do šanka, i sjela je na jedan od uvučenijih stolaca, stolac koji je bio odmah pored širokih crnih vrata išaranih bijelim prugama. Naručila je piće i ostala tužno buljiti u ta vrata, dok je pijuckala svoj sok. Sada bi mi leglo nešto alkoholno...i žestoko, pomislila je. Tada se desilo to. Dok je glazba stala, samo na sekundu, učinilo joj se da je čula nešto poput glasnog treska iza vrata. Osvrnula se oko sebe. Činilo se da nitko drugi nije ništa primjetio. Konobar je trenutačno bio na drugom kraju šanka, očijukao je s plavušom možda dvije godine starijom od Bree.

Što ako? Bree je upravo našla savršen način da bude potpuno neodgovorna tinejđerica. Brzo je potrčala prema vratima i stisnula kvaku. Vrata su se otvorila, a ona se lagano uvukla u zagušljivu, ali dobro osvjetljenu prostoriju.

Ono što je ugledala sledilo joj je krv u žilama. Prvo su to bile vatrene kovrče koje su padale preko vrata tamnokosog muškarca. Prije nego što je stigla trepnuti vatrene kovrče su se pomakle i ona se suočila s rubinski crvenim očima mlade blijede žene. Prepoznala ju je istog trena. Bila je to žena koju je vidjela kad je uzela letak. Istog trena žene se našla na njoj, stiščući je na vrata, dok je mladić mrtvački klonuo na jednom od stolaca kojih je prostorija bila puna.

„Curo, znaš li u čemu si se upravo našla?!“ zarežala je žena rubinskih očiju. Bree je pokušavala nešto reći, ili se barem boriti, ali prisutnost te žene potpuno ju je svladala. Osjećala se oduzeto. Žena se zagledala u njene oči, a zatim je doboro odmjerila. „Kako ti je ime?“, pitala ju je. „B-bree.“, jedva je izustila Bree. Žena ju je povukla za ruku i posjela na jedan stolac.

„Slušaj me pažljivo, Bree. Ne mogu te pustiti da odeš poslije ovoga, razumiješ. Dakle imaš dvije mogučnosti. Prva; umireš. Desit će se brzo i bezbolno i više te nikada neće biti. Druga, pridružiti ćeš se meni, dobiti ćeš sve što si ikad željela. Cijena za to će biti relativno mala; bol na početku i tu i tamo...bol drugih ljudi. Biti ćeš apsolutno prelijepa, nitko ti neće moći odolijeti. Biti ćeš snažna, moćna, nećeš se morati pokoravati tuđim željama. Drugi će se pokoravati tebi. Nakon samo nekoliko godina biti ćeš neizmjerno bogata. I onda, Bree, što biraš?“

Bree je razmislila o riječima strankinje. To bi bilo predivno, Jack bi je primjetio, imala bi dovoljno bogata da majci plati neku bolju kliniku, a više ne bi morala brinuti o bratu, biti mu druga majka. Jer, žena je rekla, drugi će se pokoravati tebi. Uz sve to Bree je znala još jednu stvar. Žena će ju ubiti, ako odbije drugu mogućnost. To je bilo sigurno. I zato se Bree natjerala na smiješak, smiješak za koji se nadala da će ju osloboditi svih briga. „Priključiti ću se vama, gospođice...“, rekla je Bree.

„Victoria.“, rekla je žena rubinskih očiju i nagnula Breein vrat u stranu tražeći arteriju. Napipala ju je i zagrizla. Tada je Bree shvatila zašto je dio njene podsvjesti cijelo vrijeme vrištao. Victoria, ona je bila vampirica. Njeni zubi su lagano ušli u Breein vrat, kao što nož lagano presjeće maslac. Bree je to osjetila poput laganog uboda komarca.

Ali bol...bol je sa svakim otkucajem njena srca bila sve veća i veća. Bilo joj je počeo luđački nabijati, a vid joj se počeo mutiti. Vidjela je mutne crvene kovrče kako joj se odmiču od vrata i prilaze vratima. Svakim djelom svoga tijela željela je vrisnuti. Bilo je kao da joj netko pritišće vrući metal na golu kožu. Dok je gubila samu sebe u mislima je vidjela tužne oči svoga brata, vidjela ga je uplakanog kada se sestra nje vratila po njega, kada je nisu našli. Teta bi zbunjeno pokušavala utješiti mališana. Vidjela je svoju majku, ravnu biljci, kako leži nepomično u bolničkom krevetu. A onda više ništa nije vidjela. Osjetila je samo kako bol postaje snažnija. Tada je shvatila što je učinila. Upravo je potpisala ugovor s vragom. Njen život upravo je završio. Počinjalo je njeno novo doba, doba koje će vječno žaliti.