Trčala sam kao što nikada prije nisam, gonjena strahom kakvog dosada nisam poznavala. Nebo je prolijevalo suze kao da je znalo što mi se te večeri sprema. Srce mi je uplašeno nabijalo u grudima i očekivala sam da će svakoga trenutka probiti moju kožu te pasti u moje drhtave ruke. Noge kao da su odjednom odlučile da ne žele više slušati moj um, izdale su me i pala sam pritom ozlijedivši dlanove kojima sam pokušala ublažiti svoj nenadani susret sa mokrim i oštrim tlom. Uplašena, bojala sam se da je kraj a suze su se rasule mojim licem i stopile s kišom. Pogledala sam svoje dlanove na kojima se ljeskala krv miješajući se sa kapima kiše, prestrašeno sam se okrenula da potražim svog lovca. Nisam vidjela nikoga. Uplašeno sam ustala, osjećajući zbunjenost dok su mi drhtaji tresli tijelo. Skrenula sam u uličicu koja je vodila do moje kuće nadajući se da ću biti toliko brza da do nje stignem, no dok sam tako preplašeno trčala znala sam da me vreba, osjećala sam kako mi se ježi koža na vratu. Ugledala sam krov i balkon svoje kuće daleko ispred sebe, a srce mi je zaglušujuće bubnjalo u ušima, potrčala sam zadnjim snagama. Ugledala sam par vatreno crvenih očiju, srce mi je sišlo u pete i preplašeno sam stala, u sljedećem djeliću sekunde osjetila sam jezivo ledene ruke na svom vratu i nevjerojatno primamljiv miris, začula tihi i zavodljivi šapat „igra je gotova“ a zatim osjetila snažan ugriz na svom vratu. Moj vrisak odjeknuo je uličnim zidovima i izgubio se u kapima kiše što su se razbijale o cestu. Nesvjesna svog novog početka progutalo me crnilo i zadnji tragovi mojih sjećanja.

* * *

„Bree, vrati se ovamo! Ne naginji se preko ograde, past ćeš. Brianna!“ Uzrujana žena dozivala je malu djevojčicu koja je stajala na prstima i vragolasto se smješkala te se nagnula preko ograde kako bi dotaknula rukom velikog bijelog labuda na jezeru. Njena majka dotrčala je do nje baš u trenutku kada se djevojčica nagnula dovoljno da bi mogla pasti. Primila ju je za ruku a djevojčica se zagledala u njezine oči, duboke i plave oči svoje majke koje je toliko voljela, oči koje su gledale u dušu...Ta ista djevojčica imenom Brianna uživa u vjetru koji joj zapuhuje lice dok se ljulja na svojoj omiljenoj ljuljačci...Bree se veselo smiješi i uživa sa svojim prijateljima...Sva ta sjećanja prolazila su njenom glavom kao scene nekog starog filma koji je jako voljela, filma u kojem je bila glavna junakinja i koji je nebrojeno puta tako rado vrtjela u glavi.

* * *

Snažan vrisak krajnje agonije prekine moja sjećanja i ona nestanu poput pepela odnesenog vjetrom. Postala sam svjesna svoga tijela i mahnite boli koja ga je prožimala, kao da ga stotinu usijalih noževa reže i probada. Željela sam se maknuti od te vrućine, od te vatre i užasnute boli koja me pekla, ali nisam mogla. Moje tijelo bilo je samo ljuštura,njime se nije moglo upravljati, konci marionete popucali su i ona je postala neupotrebljiva. Ta nepodnošljiva bol zadirala je u svaku moju poru, svaki atom moga tijela lizali su plameni jezici. Zar je smrt tako bolna i nepodnošljiva? Želim nestati, želim da ovo prestane, samo želim umrijeti. Još jedan glasan i bolan vrisak agonije oteo mi se s usana, a zatim sam se prepustila.


Nešto maleno i sad već gotovo slabašno osvijestilo me svojim treperenjem. Zar je moguće da sam još živa? Nisam li dosada već trebala biti prah i pepeo? Vručina i bol jenjavali su i pomislila sam da sam dobila samo još jednu priliku udahnuti zrak prije nego što ću zauvijek zaspati. Ono treperenje koje me osvijestilo dolazilo je iz mene, otkucaji moga srca pjevali su svoje zadnje note. Slabilo je, a svakim otkucajem nestajalo je boli. Udahnula sam još jednom i osluhnula zadnji promukli udarac svog srca, a zatim je nastupila tišina. Otvorila sam oči sasvim nesvjesno i ugledala prizor kakav nisam mogla zamisliti. Moje oči vidjele su najsitnije detalje. Drvene daske na prozorima bile su išarane godovima, linija glatkih i isprekidanih, mjestimično nazubljenih rubova. Svjetlost čije su se zrake lomile kroz daske obasjavale su djelić prostorije a njome su plesala zrnca prašine, glatka, slobodna i nježna, čula sam njihov let zrakom u kojem sam osjećala intenzivne mirise zemlje, drveta, bosiljka, lavande, cimeta i nečega što je mirisalo kao ružmarin. Zvukovi koji su dopirali do mene bili su čisti i jasni, odjekivali su mojom glavom kao da je velika prazna prostorija. Podigla sam se u sjedeći položaj osjećajući se tako lako, tako gipko i nekako novo. Prostorija oko mene bila je u polumraku, nalazila sam se u nekoj staroj napuštenoj kući sa zakucanim prozorima. Jedina svjetlost bila je ona koju sam ugledala. Ustala sam i shvatila da sam žedna, žedna da bi mogla popiti litre i litre vode. Sanjam li? Kako je moguće da mi srce ne kuca a ja hodam i žedna sam. U prostoriji je bila još jedna djevojka koja je ležala nedaleko od mene, izgledala je nekako mrtvo i blijedo. Čula sam ubrzane otkucaje njena srca i kratke izdahe koji su stvarali lagani zvižduk izlazeći iz njezinih drhtavih usta. Tijelo joj je podrhtavalo u razmacima i povremeno bi ispustila bolan jauk. Prožela me kratka jeza, izgledala je kao da je na mukama. Krenula sam iz prostorije u kojoj sam se probudila i koja je nalikovala na spavaću sobu. Svuda je bilo prašine i zemlje, mogla sam vidjeti i najmanju česticu. Još uvijek me to veoma čudilo. Hodajući naišla sam na zraku one svjetlosti koja je tražila put u kuću i ona je obasjala moje tijelo. Ono što se tada dogodilo u potpunosti me šokiralo, moja koža sjajila je poput dijamanata, u spektru duginih boja. Vrisnula sam i iznenađeno poskočila maknuvši se od svijetla, prestrašeno sam istrčala iz prostorije a onda me uhvatio. Sjećanje je sijevnulo i prepoznala sam te čudovišne crvene oči, bio je to moj lovac. Odvukao me kroz prostoriju do raspuknutog zrcala koje je visilo na zidu. Okrenuo me prema njemu čvrsto mi držeći ruke iza leđa i natjerao me da pogledam svoje lice, a zatim je rekao riječi koje ću pamtiti zauvijek. „Tvoj stari život je završio, sad imaš novi. Više nisi ona stara, stvorena si da ubijaš, sada si vampirica i nitko ti neće stati na put. Dio si ove skupine i slušat ćeš moje zapovijedi, napraviš li krivi korak zauvijek ćeš nestati.“ Njegove riječi odjeknule su mi u glavi dok me moj odraz šokirao. Izgledala sam drukčije, lijepo ali čudovišno. Moja blijeda koža isticala se od moje duge tamne kose, a najuočljivije bile su moje oči. Više nisu bile nebeski plave, oči kao u moje majke, bile su krvoločne i crvene. Ovo više nisam bila ja, bila je to neka nova neznanka koja je samo malo podsjećala na djevojku imenom Brianna Tanner.


Ubrzo nakon toga shvatila sam da svoju žeđ, koja uzrokuje ono grozno peckanje u grlu, mogu utažiti ljudskom krvlju. Tako su živjeli svi ostali pa i ja s njima jer sam sad njihova. Nisu mi puno rekli, znala sam da se mome tijelu ništa neće dogoditi ako izađem na sunce i da je češnjak samo mit, isto tako i da ne mogu spavati pa da to vrijeme iskoristim za lov i spremanje za bitku. Zastrašujuća stvar bila mi je ta što su mi oči mijenjale boju ovisno o tome koliko sam žedna, a bila je tu i brzina isto kao i snaga. Bila sam nevjerojatno brza i snažna, niti jedna žrtva nije mi se mogla oduprijeti, sve su bile tako lomljive i krhke. Novorođenih poput mene bilo je mnogo i svi smo težili jednom cilju, ubiti neku djevojku imenom Bella koja je vraški dobro mirisala. Znala sam to jer je Riley, moj tvorac, donio njezin miris kako bi je znali pronaći. Taj miris stvarao mi je užasnu žeđ i sve što sam željela bilo je naći je, rasporiti je svojim zubima poput gladne zvijeri i pustiti da mi njena slatka, sočna krv teče grlom. Bilo bi to poput meda, poput vruće topljene čokolade ako ne i mnogo slađe. Riley je bio glavni u skupini i njegove smo zapovijedi slušali. Često sam bila žedna i ubijala bi kada god bi stigla, to mi je bilo svojevrsno zadovoljstvo. Pomalo me plašila ta čudovišnost i zadovoljstvo koje bi doživjela kada bi čula zvuk bila koje nabija pod vrelom i mekom kožom. Pretvorila bi se u zvijer koja uživa u toplini kože i samom mirisu koji je moj njuh razabrao do krajnjih nota. Uživala sam u osjećaju koji je nastupao kada bi svojim oštrim očnjacima probola kožu, osjećaj od kojeg moje tijelo prelazi u stanje groznice, željno za krvlju koja se tada počne lagano slijevati niz moje grlo ispunjavajući mi tijelo slatkom toplinom i nevjerojatnom očaravajućom aromom. Sve sam manje razmišljala o svojoj prošlosti, mnoge stvari bile su mi maglovite. Jasno sam se sjećala samo uspomena koje sam prepoznavala kao najdraže. Njih sam odlučila potisnuti, znala sam da je to razdoblje moga života zauvijek završeno i da nemam koristi od prisjećanja jer ja sada imam novi život, život u kojem sam stvorena da ubijam.


Pri dolasku na čistinu obuzeo me strah, ali zapovijedi koje sam morala poslušati u meni su izazvale mahnitost. Njen miris koji me doveo bio je tako sladak i jak da sam potpuno pomahnitala. Željna krvi uzdignute glave i proračunata stava krenula sam u borbu.