Bilo mi je dosta.

Trebao sam se maknuti, od svih. Čak ni Alice nije bila iznimka.

Adrenalin koji je kolao kroz tijela vukova, bijes i preplašenost novorođenih, naš bijes, naš strah, prijezir Voltura, njihov odlazak i na kraju euforija.

Postoji samo toliki raspon emocija koje jedan empat može podnijeti u tako kratkom vremenu.

Bilo je to zaista previše.

U nedostatku bolje ideje počeo sam trčati. Samo trčati. Odredište do kojeg su me vodile moje noge nije bilo od prevelike važnosti, samo sam se trebao maknuti od njih.

Lijeva ruka me je još uvijek pekla, ali ne tolikom žestinom koliko i prije. Uostalom, bol koju sam trpio od ugriza je bila zanemariva kad je Alice u pitanju. Bol koja bi nastupila da je Alice nastradala bila bi nepodnošljiva. Bolje ja nego ona.

Jedini ožiljak u moru njih koji krase moje tijelo koji je zaista vrijedio.

Sama pomisao da se njoj nešto dogodilo bila je neprihvatljiva, nedopustiva.

Miljama dalje od mjesta na kojem se bitka održavala, primjetio sam, šuma je gubila na svojoj gustoći dok naposljetku nisam stigao do litice nagrižene i obljubljene morem.

Miris mora mi je proparao nosnice i udahnuo sam zrak punim plućima, bez obzira što nisam morao. Sam taj postupak je djelovao oslobađajuće. Kao da me je netko skinuo sa okova. Vjerujem da bi se tako i okovani Prometej osjećao kad bi strvinari nestali, a okovi popustili, baš kao i ja u tom trenutku, sam, potpuno sam na litici, dok je vjetar zavijao i mrsio mi kosu, uz pokoji krik galeba koji je letio nekoliko metara nad uzburkanim morem u potrazi za plijenom.

Puma je negdje zarežala u daljini a ja sam se vinuo sa litice. Osjećaj dok sam parao zrak i cijelom dužinom tijela uronio u more bio je neopisiv.

Padao sam do morskog dna prekrivenog oštrim stijenama na koje sam se polegao. More mi je ulazilo u nosnice, usta, uši, posljednji mjehurići zraka su plutali prema površini, ali nije mi smetalo. Mrtvacu ne smeta, zašto bi i vampiru?

Potpuno samom na morskom dnu misli su odlutale do događaja koji je obilježio današnji dan.

Malo mi je trebalo da ponovno postanem zvijer, zvijer koja je napala smrtnu odabranicu mog brata, zvijer koja je vladala mojom prošlošću i diktirala mojom budućnošću.

Čak i pomišljanje na varanje u prehrani sad mi je izazivalo gnušanje u centru moje utrobe.

Kao da hodam po rubu između pravih i krivih izbora, i jedna mala stranputica sve pada u zaborav, sav moj napor i trud bi otišli u vjetar.

Ali jedan pogled na nju, danas, tijekom bitke, i zvijer u meni se krotko povukla. Kao da mi je pogledom govorila Tu sam, neću nestati, i to mi je bilo dovoljno da izdržim.

I tako sam ostao ležati na dnu mora. Barem neko vrijeme. Na leđima, otvorenih očiju, promatrao sam sitne čestice koje su plutale oko mene i taložile se na meni. Bljeskanje sunčevih zraka od površine mora, lomljenje tih istih zraka koje su jedvice dopirale do mene i stvarale blago svjetlucanje nevidljivih dijamanata utkanih u moju kožu.

Ronioci bi se neugodno iznenadili da su bili u okolici, mrtvo, svjetlucavo tijelo leži na morskom dnu širom otvorenih očiju. I to isto tijelo ih promatra, te zatim munjevitom brzinom pliva do njih i grize ih da se napije njihove krvi.

Bolje bi bilo da se ne zanosim jer taj mir kojeg teškom mukom postignem lako nestane.

Ne znam koliko sam tako ležao, da li nekoliko jako dugih minuta, ili jako kratkih sati, ne znam, mada bih se odlučio za potonju opciju jer Sunce nije više stajalo tako visoko na nebu, polako ali sigurno žute zrake su se pretvorile u narančaste, a zatim u skoro krvavo crvene sve dok nije potpuno zašlo, a mjesec zauzeo svoje mjesto na nebu.

Bilo je vrijeme da pođem.

Polako sam iz ležećeg prešao u čučeći položaj i lagano se nogama odgurnuo od stjenovitog dna. Bilo je zanimljivo promatrati kako morska prašina pada sa tebe nakon cjelodnevnog ležanja na dnu, što se sve nakupi na tebi.

Nisam se trebao iznenaditi dok sam izlazio iz mora i grabio vodu za sobom, stvarno nisam, ali čak i nakon više od polovice stoljeća provedenog skupa, uspjelo joj je, iznenadila me.

Sjedila je na litici, obasjana blagom svjetlošću zvijezda, smirena i sretna, dok su joj tople jantarne oči bile uprte u mene.

Nasmiješio sam joj se, a ona mi je odmah uzvratila, uputivši mi jedan od najljepših osmjeha, otkrivajući dva reda oštrih i bijelih zubiju.

''Dođi.'', tiho je izrekla, niti je to bila naredba niti zapovijed, ali svejedno sam ju poslušao, i nekoliko sekundi kasnije našao sam se na vrhu litice.

''Brinuo si se bez razloga.'', rekla je nakon nekoliko sekundi ugodne tišine.

''Znam.''

Uzela je moju lijevu ruku i prinijela ju svojim usnama utisnuvši meki poljubac na mjesto koje je zauzeo četiristo šezdeset i deveti ugriz. Izbrojio sam ih jednom prilikom kad stvarno nisam imao ništa pametnijeg za raditi.

''Idemo kući.'', uputila mi je te dvije riječi nakon još jedne dugačke pauze koju je tišina ispunjavala.

Onako mokar od mora skočio sam na noge i brzinom munje ju stavio tamo gdje joj je mjesto, u moje naručje.

''Idemo kući.'', ponovio sam njene riječi otprije.