Prislonio sam obraz na njezinu kosu i instinktivno udahnuo. Iz prve nisam bio sasvim siguran zašto sam to učinio, no odgovor mi se nametnuo sam od sebe u trenutku kada je čitavo moje biće upilo taj nevjerojatan miris. Usprkos dominantnom mirisu soli, nekako sam ipak uspio namirisati nju, njenu esenciju. No, nije to bilo nešto što me protreslo na isključivo olfaktivnoj razini, već bih taj doživljaj mogao opisati kao kakvu sinesteziju mirisa i okusa; a ako tome pribrojimo činjenicu da sam je mogao vidjeti i osjetiti njeno krhko tijelo, koje je bilo priljubljeno uz moje kao da traži kakvo utočište, odvažio bih se ustvrditi kako sam u tom trenutku doživio svojevrsno stapanje svih osjetila te podražaja koji su dolazili iz Bellinog smjera. Drugim riječima, usudio bih se reći da sam u tom djeliću sekunde osjetio nju i cijelo njeno biće, sve ono što je Bellu činilo- Bellom. Osjećaj je bio nevjerojatan. Bio sam zapanjen činjenicom da puki miris ( odnosno, u ovom slučaju, neobična kombinacija mirisa i okusa ) može prouzročiti takvu reakciju, biti okidač za ovakav tip misli i emocija, za tu nevjerojatnu toplinu koja me posve preplavila. Osjećao sam kao da mi ništa više ne treba da bih bio sretan. Pomislio sam na trenutak da je ovo dovoljno, da je taj metaforički generator topline koji je radio punom parom u samoj srži moga bića, koja se fizički manifestirala u području oko srca, vrhunac sreće i blagostanja. No, već sam u idućoj sekundi osjetio nevjerojatnu, gotovo animalnu potrebu za 'još'. Taj postojeći osjećaj odjednom nije bio dovoljan, jer je na neki način spoznao samoga sebe ( mogu li osjećaji uopće spoznati same sebe?! ) i uvidio da nije dosegnuo svoj vrhunac, svoj maksimum. Da intenzitet može biti još jači, a samim time ekstaza i sreća još veće. Vođen ničim drugim doli vlastitim instinktima ( a budimo realni, od kad sam se pretvorio u vukodlaka, instinkti su jedino što me i vodi! ), učinio sam neizbježno kako bih udovoljio toj potrebi i na svojevrstan način upotpunio to osjetilno stapanje i saplitanje. Više mi nije bilo dovoljno samo okusiti njen miris- postalo mi je krajnje neophodno konačno okusiti i njen okus. Moje su usne bez imalo straha ili sustezanja našle njene i potpuno se izgubile u toj nevjerojatnoj mekoći koja mi je do tada bila neistraženo područje. Sada sam se osjećao kao da sam konačno riješio kakvu kompliciranu matematičku jednadžbu s 2 nepoznanice ( uz napomenu da mi matematika nikada nije spadala u omiljene preokupacije ), u kojoj je druga nepoznanica bila upravo ta mekoća Bellinih usana i njihov slatkasti okus. Ovaj je poljubac bio karika koja je nedostajala, ono čemu sam se cijelo ovo vrijeme nadao i što sam strpljivo iščekivao. To je bilo ono što je upotpunilo sinesteziju i omogućilo mi da napokon doživim Bellu kroz okus i dodir njenih usana. Spremno je uzvratila poljubac kao da ga je očekivala ili kao da je sama bila voljna preuzeti inicijativu. No, u tom ključnom trenutku, kada sam se naprosto trebao prepustiti i uživati u najljepšem osjećaju kojeg sam ikada iskusio, odjednom su um i njegovi produkti zamijenili ( i zasjenili ) lijepe emocije i euforiju. Prislonjena lica uz Bellino lice, osjetio sam suzu na vlastitom obrazu, ali ta suza nije potekla iz mojega oka. Pomisao koja se u tom trenutku pojavila, a bila je uzrokom tako naglog prelaska s 'osjećam' na 'mislim', odzvanjala je u mojoj glavi nebrojeno puta u obliku jeke koja je glasila otprilike ovako: 'Plače li zato što misli na njega?' Ta je nevjerojatno uznemirujuća misao prouzročila buđenje svakog, pa i najmanjeg djelića moje nutrine, svakog kutka mene kao takvog, koji je do sada možda spavao i naivno se nadao da nikada neće biti probuđen. Zašto se tome nadao? Jer se u raznim kutcima mene skrivala druga strana ranije spomenutog animalnog Jacoba. To više nisu bili oni isti nagoni koji su zaživjeli zahvaljujući njenom opojnom mirisu i mojoj želji za našim zbližavanjem na fizičkoj bazi, čime bih joj dao do znanja koliko mi znači, čime bi osjetila da je baš ona pokrenula generator topline smješten oko mojeg srca i uvidjela da sam spreman svu tu toplinu usmjeriti baš prema njoj. Ne, to su bili nagoni kojih sam se u početku i sam plašio. Nagoni u čijoj je samoj srži bila nevjerojatna destruktivnost i agresija te želja za djelovanjem po tom pitanju- potreba da se ta ljutnja nekako manifestira, da izbije van iz mene, ma kroz pore ako nikako drugačije, da ta srdžba poprimi oblik. I to ne bilo kakav, već točno određeni, konkretni, animalni oblik...A kada kažem animalni, mislim doslovce animalni. Prepalo me nenadano buđenje te životinje, te fizičke manifestacije svega onog divljeg, razjarenog i nekontroliranog u meni. Pokušao sam se oduprijeti tom naletu emocija, tom razbijačkom valu koji je prijetio sravnati sa zemljom moju idealnu kulu od pijeska, koju sam tako pomno gradio od trenutka kad sam upio Bellin miris, a koja je toliko krhka i nestabilna pred jednom toliko razarajućom silom. Pokušao sam blokirati te osjećaje i sada se grčevito hvatao za koncept 'misli', jer sam želio razmišljanjem 'o nečem drugome' preusmjeriti tu ljutnju, nekako nagovoriti val da se povuče s obale. No, taj se pokušaj pokazao lošom idejom jer su već u idućem trenutku moje misli počele nekontrolirano divljati, a tok svijesti koji je nastao bio je gotovo jednako nepregledan, kaotičan i iznenadan kao i ta agresija koju sam bezuspješno pokušavao potisnuti u neki daleki, zabačeni kutak vlastitog 'ja':

'…što je meni maloprije sam joj rekao da me ne smeta što ne osjeća prema meni ono što ja osjećam prema njoj ne mogu vjerovati ona plače dok me ljubi zasigurno misli na njega i boli je želi da sam ja on isuse bože ta prokleta krvopija ju je ostavila i povrijedila i isisala život iz nje kako itko može takvo što učiniti belli najdivnije ljudsko biće koje znam ali ona voli njega i ti znaš da voli njega zašto se zavaravaš da želi tebe očito je zar ne vidiš da je skočila s litice zbog te štetočine ubio bih ga da ga sada vidim razderao mu grkljan i raskomadao a možda i pojeo sve dijelove srce pogotovo ionako je hladno i ne kuca pa ne bi bilo razlike zašto se ovo mora meni događati kada je volim...'



Sve ovo- buđenje vukodlaka u meni popraćeno mojim izmučenim mislima- dogodilo se u roku od par sekundi. Bella je osjetila podrhtavanje moga tijela i bilo joj je bjelodano jasno da uzrok tome nije bilo uzbuđenje kakvo se inače javlja pri prisnom fizičkom kontaktu. Bilo jest to uzbuđenje, ali druge vrste. I ona je to jako dobro znala. Odmaknula se u roku od milisekunde i pogledala me zapanjeno i preplašeno istovremeno, brzim pokretom brišući suzu s obraza. Za to je vrijeme u mojoj glavi i dalje odjekivala ona zadnja misao, koja je tokom cijelom mog druženja s Bellom bila svojevrsna misao vodilja i glavna pokretačka snaga.

- 'Volim te, Bella.'

Ni sam ne znam što sam očekivao dok sam izgovarao te tri riječi, ali nekakva osebujna verbalna reakcija s Belline strane je bila prva logična pomisao. No, ono što je uslijedilo bila je samo šutnja popraćena suznim očima i jedinim protisnutim 'Oprosti.' Jedan pogled usmjeren prema njenom izmučenom licu bio je sasvim dovoljan da prouzroči oseku u meni- val se povukao i jedini nagon koji sam u tom trenutku osjetio svim svojim bićem bio je onaj zaštitnički. Samo sam je htio zagrliti, dopustiti joj da se isplače na mojem ionako prevrućem ramenu ( Bože, klišeja li! ) i ponavljati joj kako će sve biti u redu, da sam JA tu za nju, da se MENI može otvoriti, bez obzira na sve. No u tom mi se trenutku, dok smo tako sjedili u tišini molećivo se gledajući u oči, konačno u um nastanila spoznaja koje sam bio svjestan, ali koju sam potiskivao te mazao i sebi i njoj oči praveći se da me 'ne smeta'. Bila je to činjenica da me Bella nikada neće voljeti na način na koji voli njega. Nikada tim intenzitetom, nikada tako fatalno. Shvatio sam da ja, ni da želim, ne bih mogao svojim odlaskom ili kakvom grubom riječju stvoriti od nje ovakvu olupinu od čovjeka, zadati joj toliko boli i biti uzrokom psihičkih rupa neslućenih razmjera. Puko sjećanje na njega nadjačava sve ono što ja, Jacob Black, osoba koja tu sjedi pred njom, gleda je u oči i daje cijelog sebe, jesam i imam za ponuditi. Bella nikada neće biti moja. No, znači li to da ću se prestati boriti?