Probudila sam se uz uobičajeno vrištanje. Moja je noćna mora ove noći bila ista, a opet nekako drugačija. Sve je bilo isto kao i uvijek, šuma, praznina, nedostatak njega, ali ovaj put kao da se nešto naziralo, nešto kao nada. Nisam znala zašto, sve je bilo isto kao i prije. Vjerojatno sam to samo umislila, u zadnje vrijeme mi se mnogo toga pričinjavalo. Čak ni kad sam uz sebe imala Jacoba, znala sam da nisam normalna, znala sam da nikada više ne ću biti normalna. Bilo je prerano za ustajanje, ali nisam mogla ostati u krevetu. Morala sam skrenuti misli na nešto drugo, nisam smjela razmišljati o njemu, nisam dopuštala sama sebi da se nadam. Krenula sam prema kupaonici da se otuširam. Unatoč mojim nastojanjima da ju ugušim, neki su se čudni tračci nade probijali u moju svijest. Možda je i to jedna od mojih obmana jer nisam se imala čemu nadati. Tada mi je noga zapela za jednu loše pričvršćenu drvenu dasku na podu. Spotaknula sam se i pala. Dobar početak dana. To mi se vjerojatno karma osvećuje zato što sam se usudila nadati. Ustala sam se i provjerila štetu, nije bilo krvarenja i ništa me nije naročito boljelo. Znalo je biti i gore. Okrenula sam se da spustim dasku koja je stršala prema gore, ali ugledala sam nešto ispod nje. Prišla sam bliže i posve izvukla dasku van. Ono što me dočekalo ispod nje nadmašilo je sva očekivanja, probilo sve barikade, rastjeralo sve sumnje. Edward. Slike njegove savršene prilike u Charliejevoj kuhinji i kako stoji pokraj mene u dnevnoj sobi... CD koji mi je poklonio za moj rođendan, onaj na kojemu je moja uspavanka. Očekivala sam snažnu bol u prsima, ali nije je bilo. Boljelo je manje nego prije, moja se rupa hranila Edwardovom ljepotom. Pogledala sam na dno i otkrila tamo još jedan komad presavijenog papira. Brzo sam ga dohvatila i razmotala, ne mareći što ću možda naći u njemu. Nada se sada probila kroz sve prepreke koje sam joj postavila. Papir je bio ispisan poznatim rukopisom, Edwardovim savršenim rukopisom.



Bella,

Nadam se da ovo ne ćeš pronaći, ali nisam mogao otići bez da ostavim barem nešto svoje uz tebe. Morao sam si ostaviti barem najmanji tračak nade, iako bih radije da ga ne pronađeš i da ne saznaš koliko te volim, jer ja tebe volim Bella.Volim te. Sebično je od mene što ti ovo ostavljam i nadam se da će ležati ovdje zaboravljeno još dugo vremena. Nadam se da ćeš ti biti sretna, da ćeš pronaći sebe daleko od mene.



Zauvijek tvoj,

Edward



Volim te. Zauvijek tvoj. Nisam mogla shvatiti te riječi. On mene voli. Pročitala sam pismo još jednom, ali nisam mogla naći ništa pogrješno. Svaka je ta riječ napisana savršenim rukopisom morala pripadati Edwardu. Je li zaista moguće da me on još uvijek voli? Zdrav mi je razum govorio da nije, ali moje je srce govorilo drugačije, a pismo je podupiralo srce. On mene voli. Njemu je stalo do mene. Nisam mogla biti sigurna, ali dok je god postojala i najmanja nada, morala sam pokušati nešto. Riskirala bih sve za Edwarda, samo da još jednom vidim to savršeno lice i čujem taj savršeni glas. Ali da me i voli, kako bih ga mogla pronaći? Stala sam nervozno koračati gore dolje po sobi, previše uzbuđena i šokirana da bih mogla normalno razmišljati. Gledala sam u Edwardovu sliku i ništa na svijetu nisam željela više od njega, ali misli su mi letjele po glavi prevelikom brzinom da bih ih mogla sabrati. Dohvatila sam Edwardov CD i ubacila ga u CD player. Najljepša skladba na svijetu zasvirala mi je u ušima. Zvučala je kao da ju svira tisuću prstiju u isti mah. Sjećanja su nezaustavljivo klizila iz moje podsvijesti. Edward, Alice, Emmett, Esme, Carlisle, Jasper, Rosalie. Sve priče is Carlisleove radne sobe, o drugim zlim vampirima i on Tanyinoj obitelji. Tanyinoj obitelji u Denaliju gdje su i Cullenovi stanovali neko vrijeme. Zamisao je bila posve suluda jer nisam znala točno gdje je Tanyina obitelj živjela. Nisam im znala niti prezime. Povrh toga, oni su vampiri. Vegetarijanci, ali svejedno vampiri. Mogli bi biti poput Edwarda, ali mogli bi biti i poput Jaspera. Moj mi je zdrav razum iznosio činjenice i govorio mi koliko je to glupo i neodgovorno, ali nije li to upravo ono što sam pokušavala biti? A ovoga puta rezultat moje neodgovornosti mogao bi biti pravi, živi Edward, ne samo jedna od mojih obmana. To mi je smjesta dalo dodatnu energiju. Otvorila sam ormar i nabacila na sebe prvo što sam ugledala. Zgrabila sam svoju torbicu te u nju ubacila novčanik i nešto novca. Htjela sam krenuti kroz vrata, ali pogled mi se zaustavio na CD playeru koji sam odložila na krevet. Odlučila sam uzeti i CD, iako sam znala da ge ne ću moći slušati tijekom vožnje jer je moj radio bio prilično grubo odstranjen i ležao je na dnu ormara. Ponijela sam i slike. Njegovo savršeno lice gledalo me s njih i budilo nadu u meni. Sišla sam u kuhinju i zastala da napišem nešto Charlieju. Nisam mu mogla reći kamo idem jer zapravo ni sama nisam znala kamo idem, ali morala sam napisati nešto da se ne brine.



Tata,

Nešto je iskrsnulo i morala sam otići. Vraćam se što prije mogu. Nemoj se brinuti.



Volim te,

Bella



Zatim sam se sjetila još nečega pa sam i to na brzinu dodala svojoj besmislenoj i blesavoj poruci.



P.S. Nemoj gnjaviti Jacoba, on ne zna ništa o tome.



Znala sam da me ne će poslušati te da će Jacob biti upravo prva osoba koju će Charlie nazvati. Napravila sam što sam mogla. Navukla sam svoju jaknu i izašla van. Jutro je bilo hladno i vlažno, tipično za Forks. Još uvijek nije kišilo. Ušla sam u kabinu i duboko udahnula. Zdrav razum odlučila sam ostaviti po strani. Edward, on je jedini bio važan. Pokrenula sam motor i krenula niz prilazni put ususret nepoznatim vampirima. Za Edwarda, sve što sam radila bilo je za njega. U svojoj vožnji nisam daleko dospjela. Jedva da sam dospjela malo dalje od graske međe Forksa kad je ispred mene na cestu izletio crni automobil sa zatamnjenim staklima koji sam smjesta prepoznala. Carlisleov Mercedes. Zakočio je ispred mene i blokirao mi put. Prije nego što sam se uspjela snaći iz automobila je izašla Alice. Mala, vitka i prekrasna. Toliko prekrasna da nije mogla biti stvarna. Doplesala je do mene i otvorila vrata kamioneta.

„Alice!“ povikala sam i smjesta joj se bacila u zagrljaj.

Na trenutak me obujmila svojim mramornim rukama, a onda me ozbiljno pogledala.

„Bella, zašto se točno pokušavaš ubiti?“ pitala me. Glas joj je zvučao ozbiljno i suzdržano.

Trepnula sam.

„Ne pokušavam se ubiti.“

„Onda mi objasni zašto se vozikaš okolo dok bijesna vampirica vreba na tebe“, upitno me pogledala.

Victoria. Posve sam zaboravila na nju. Moje je lice očito odavalo koliko se bojim jer me Alice smjesta obujmila oko struka i prenijela na stražnje sjedište Mercedesa. Našla se na vozačevom mjestu za manje od sekunde i već je palila motor.

„Ali što će biti s Charliem. Victoria će se vratiti po mene, a onda će čopor... Alice!“ viknula sam na nju kad sam shvatila da me uopće ne sluša. Okrenula je automobil u smjeru Forksa i sad me vozila natrag punom brzinom.

„Carlisle, Emmett i Jasper pobrinut će se za Victoriju“, umirila me.

Znači cijela je obitelj bila u ovome. Je li i on bio s njima? Uputila sam jedan upitan pogled prema Alice, ali ona mi nije odgovorila. Umjesto toga snažno je zakočila trenutak prije nego što je bijela prilika izletjela pred automobil. To je bio on. Edward. Lice mu je bilo prožeto bijesom, ali svejedno prekrasno. Prekrasno i savršeno.

„Alice“, zarežao je, „Rosalie me nazvala. Alice obećali smo da se ne ćemo miješati u Bellin život. Ne ću di dopustiti da dođeš do nje...“ htio je nastaviti, ali ja više nisam mogla izdržati. Izletjela sam iz automobila na cestu. To ga je šokiralo. Nije shvatio da sam ja već s Alice. Krenuo je prema meni, ali Alice mu se našla na putu.

„Da li ti je rekla zašto sam došla po Bellu?“

Odmahnuo je glavom. Na licu mu se pojavila zbunjenost. Ja sam također pogledala prema njoj. Ono što je rekla o Victoriji... Što je zapravo vidjela?

„Vidjela sam Victoriju kako ju sustiže. Ubila bi je!“

Edward je ostao bez riječi. Osjećaj krivnje smjesta mu se pojavio na licu i zaobišao je Alice kako bi došao do mene. Privio me čvrsto uz svoje mramorno tijelo. Zaista je bio tu. Taj miris ne bih mogla izmisliti niti u najdubljem snu. Njegov hladan dodir i savršene crte lica. Ništa na svijetu nisam željela više od njega. Spustio je moje ruke koje sam mu oplela oko vrata i odmaknuo se za korak.

„Žao mi je Bella. Prekršio sam svoje obećanje“, rekao je najljepšim glasom na svijetu. Glasom punim iskrenog kajanja.

„Znam da me se ne tiče, ali me iskreno zanima. Što si radila Bella?“

„Krenula sam u Denalij. Našla sam tvoju poruku“, promrmljala sam i izvadila komad bijelog papira iz džepa. Duboko je uzdahnuo.

„Nisam to smio ostaviti. Žao mi je Bella. Doista mi je žao“, rekao je i odmaknuo se još za korak.

„Znači nije istina“, uprla sam pogled u pod. Oči su mi se počele puniti suzama.

„Što nije istina?“ upitao me, ponovo zbunjen.

Podigla sam njegovu poruku koju sam držala u ruci.

„Ne voliš me“, propentala sam kroz suze koje su mi krenule niz lice i mutile mi možda posljednji pogled na njegovo savršeno lice.

„O Bella“, osmjehnuo se savršenim osmjehom i čvrsto me zagrlio.

„Volim te Bella“, rekao je usrdnim glasom privijajući me uz sebe.

„Onda nemoj otići“, preklinjala sam ga.

Upro je u mene svoje zlaćane oči da provjeri mislim li ja doista ozbiljno. To me malo uvrijedilo. Zar je doista mogao sumnjati?

„Ne ću te ostaviti Bella“, obećao je, „Nikada više.“

Još me jednom čvrsto zagrlio i prislonio svoje ledene usne na moje.

Svemir se ponovo vratio na svoje mjesto.