Vježba ~ Azra "Raspršene iluzije"

Raspršene iluzije


Posmatrala sam iza ugla, neprimjetno i opasno. Gusta, teška magla nadvila se svuda okolo, dajući mi prednost da ostanem i dalje opasna i nevidljiva u onome što sam najviše voljela. Da lovim. Ubijam. Slušam jauke.
Cesta je bila prljava i zapuštena, a na svakom uglu bilo je smeća i zemlje. Obični, prljavi kvart. Nisam ni znala što radim ovdje. Realno gledajući, nikad nisam znala što radim.

Teški, tamni oblaci, gusti kao tijesto,skupili su se na nebu, zlokobno sluteći nesreću koja je slijedila....Jesen je bila pri kraju, a trulo lišće nagovještavalo je nemilosrdnu zimu. Ova zima će biti oštra, pomislila sam. U nosnice mi se uvlačio grozan, snažan smrad pomiješan sa vlažnim strujanjem zraka i neobičnim aromatičnim dimom koji se širio ulicom, i golicao mi istančani njuh.
Dva auta čamila su prazna i pokvarena, sa davno zahrđalom karoserijom i izbijenim prozorima. Tanki kablovi protezali su se između dvije paralelne zgrade, kao nehaj koji bi lako mogao stajati života mnogo ljudi. Bio je dovoljan samo jedan skok da se prekine kabal i izazvala bi kaos...
Nisam bila sigurna kada se taj nagon za ubijanjem rodio. Osvanuo je u meni nakon promjene i ostao bujati poput vatre koja se nekontrolirano širi po suhom raslinju i nemilosrdno guta sve pred sobom.Voljela sam čisti osjećaj adrenalina koji me prožimao svaki put kada sam se spremala loviti. Napasti. Nanijeti bol. To je ono što me ispunjavalo osjećajem euforije, nadmoći nad nekim slabijim, jer sam i sama jednom bila ta slabija. Beznačajna figura u igri u kojoj niko ne dobiva, nego samo gubi. A zašto? To samo zna osoba koja postavlja pravila bizarne igre. Slabići ne trebaju postojati jer ne mogu ništa promijeniti. Slabi su. Na moćnima i tiranima svijet ostaje, koliko god to netačno bilo. No, toliko su mi to utuvili u glavu, da sam naposljetku i vjerovala u to
Počela bih ubrzano disati i intenzivnije osjećati mirise, boje, događaje. To je bila moja prednost, mana, prokletstvo; moje sve. Zašto sam toliko bila ovisna o tom osjećaju? Svaki put kada sam nekog ubila, osjetila bi veće olakšanje. Bilo bi mi lakše. Bila bih korak bliže svom cilju.
Nikad nisam žalila za nečim, borila se za nešto. Strahovala. Bila sam neovisna, snažna i samostalna. Ništa mi u životu nije ni trebalo. Naizgled sam mogla dobiti sve što sam htjela, ali zapravo nisam ni znala što želim.

Odjednom je blago svjetlo na uglu prljave ulice zakrila sjena. Čovjek. Mogla sam to osjetiti po slabašnom kucanju srca i svježoj krvi koja je kolala žilama. Napela sam se. Ali, nakon nekoliko sekundi shvatila sam da još uvijek stojim.
Nisam bila sigurna što se tada desilo.

Da li je bio poznati izraz na licu koji me je podsjetio na njega? Iste, izražene jagodice i smeđe oči. Miris tamne kožne jakne koji je bio tako vjeran, ista muževnost koja je odisala svakim pokretom i svakom crtom lica, u mnogim segmentima i isforsirana radi prikazivanja prividne moći? Vjerovatno je ovo zadnje.
Još uvijek sam stajala između ugla i ceste, pod sjenom. Čovjek me naravno nije mogao vidjeti.
Osjetila sam se slabom. Sjećanja su navirala u moj trajni um, doduše slaba...i gledana ljudskim očima, ali bila su tu. Koliko god to ja to poricala.
Mrzila sam to...tako se rijetko dešavalo ali uvijek je bilo bolno prisjećati se ljudskog života.
Zadigla sam savršene ružičaste usne iznad zuba prisjetivši se toga.
***

Bila je sredina zime, a sniježne pahuljice tiho su padale na zaleđenu zemlju. Pred sobom sam imala sliku koju sam često posmatrala u svojim sjećanjima, na ona dobra vremena kada sam bila sretna.
Djeca su, negdje u daljini pospano virila kroz zamagljene prozore, očevi su čistili nagomilani snijeg ispred ulaza, majke kuhale... Praznična raspoloženja vladala su svuda okolo.
Lice, crveno od suza, koje su davno presušile, držala sam priljubljeno uz hladni prozor. Prestala sam brojati noći koje sam tako provela, suznih očiju, izgubljena. Sjećanja su bila sve što sam imala. Sjećanja na dobra vremena. Posmatrala sam dječaka kojeg je majka već desti put opominjala da uđe u kuću, jer će se prehladiti. Doduše slabo sam vidjela jer su mi oči natekle, ali nisam marila. Plakati nisam više ni mogla a ni htjela.
Već sam se pomirila sa sudbinom. Ništa što bih sada mogla uraditi ne bi urodilo plodom. Bila sam nepovratno osuđena na propast, blago rečeno. Ispred hladnog, ledenog prozora bile su debele, crne rešetke, na pojedinim mjestima zahrđale od starosti i vlažnosti, koje je nagrizao prst sudbine i starost.
Ivy je kunjala na starom, oronulom dušeku koji je vonjao na znoj i dotrajalost. Preko njega je stavila zeleni, čisti prekrivač. Šutala je već neko vrijeme što mi je bilo neobično. Inače je ona ta koja je stalno brbljala. Valjda me pustila da budem sama sa svojim mislima.
„Victoria šutiš?“
prozbori ona naposljetku strogim glasom. Valjda nije mogla više izdržati. Ivy je bila moja zatvorska cimerica. Još sam uvijek imala debeli ožiljak na ruci, od dana kada smo se zakačile. Dvije najjače karike u ovom okruženju. Kasnije smo se sprijateljile, zaključivši da je bolje da se držimo zajedno. U ovoj rupi, Bogu iza nogu, dobro je imati ikog. Bila je krupna, sa crnom gustom kosom i širokim ramenima. Imala je izražene jagodice i ulijevala je strah u kosti svojom pojavom, što je u ovakvom okruženju, bilo jako dobro. Ni u jednom segmentu nije imala neki ženski atribut, neku feminiziranu vrlinu, ali opet u tim crnim očima, bilo je nešto pouzdano i iskreno, zbog čega je u meni izazivala strahopoštovanje..
„Nije valjda da razmišljaš o onome idiotu?“ upitala me, prekidajući tišinu i moje misli. Naravno da je pogodila u srž problema.
Šutala sam. Naravno da jesam. Nije lako zaboraviti nekog ko ti je na ružan način obilježio život, nepovratno i grozmorno. On me natjerao da se promijenim, i na neki morbidni način bila sam mu zahvalna. Zahvalna jer me naučio da budem gruba, otporna, oštra. Pomogao mi je da nađem sebe na način koji nisam očekivala, kojem se nisam nadala. Onaj gori, kompliciraniji i bolniji način, koji mi je kasnije pomogao da opstanem u surovom svijetu.

„Ne mogu samo tako preći preko toga Ivy. Nisam kamen. Voljela sam ga nekoć, mrzila. Oduzela mu život. Ne mogu samo tako nastaviti dalje. Bez obzira koliko on to zaslužio
ne mogu se riješiti njegovog pogleda. Zadnjeg pogleda“ rekla sam brzo ustavši, i brisajući suze. Osjećala sam hladne rešetke pod prstima, stisnuvši ih tako da su mi zglobovi postali bijeli. Osjetila sam kako je Ivy ustala i stala iza mene.
„Teško jeste“ reče položivši crnu ruku na moje rame. „Ništa u životu nije lako. Zapamti to. Sada bi bila tri metra pod zemljom da ga nisi ubila.“
Znala sam to...i nisam se mogla othrvati osjećaju da bi mi tamo bilo lakše. Bar ne bi trunula u ovoj ćeliji. Zagledala sam se ponovno u crni, dugi hodnik ispred sebe.
Idila je vladala mojim životom u prvim danima zajedničkog života. Alexandar me naizgled volio, pazio,slušao . Sve dok se to nije promijenilo.
Sjećala sam se noći kad se vratio kući i kad me prvi put udario...zatim je uslijedilo zatočeništvo i mučenje. Ni danas ne mogu naći pravi razlog zašto je to radio? Htio je učiniti moj život još gorim nego što je odrastanje bez ikoga svog. Kao siroče. Svaki udarac i danas me jednako bolio, svaka riječ je i danas odzvanjala u mojim ušima, svaka psovka... Sjećala sam se trenutka kada sam ga ubila. Osjećaj zadovoljstva koji me tad ispunio. Olakšanje. Tople krvi na mojim rukama...
Čak ni nakon što sam pobjegla iz zatvora i osnovala novi život, ni nakon pretvorbe se nisam riješila sjećanja...navirala su u najnezgodnijim trenucima mog postojanja. Nije se bilo lako riješiti osjećaja samoće koji me pratio čitav život, a koji sam tako intenzivno potiskivala i mrzila. U mom srcu nije bilo topline nikada, i on malo što je nekoć bilo, istrgnuto je nemilosrdno i bačeno u nepovrat. Zaklela sam se da u mom životu više neće biti kolebanja, milosti i dobrote. Pružena mi je druga prilika sa kojom ću znati što da radim. Život mi se odužio nakon pretvorbe.

U stvarnost me vratilo napadno buljenje čovjeka sa ulice. Sada me očito vidio, i zaključila sam da nema razloga skrivati se više. Iskoračila sam iz sjene. Vjetar koji je tad počeo puhati razmrsio mi je gustu, narandžastu kosu i donio još jači miris od kojeg me grlo bolno zapeklo.
Ulicom se prolomio vrisak, a krv je još bila topla na usnama, kad sam se zauvijek riješila svog starog života, kad sam zauvijek odbacila bolna sjećanja i krenula u potragu za osvetom. Osvetom koja će me osloboditi i donijeti olakšanje u moj život.

jednostavno se predobro izrazavas i sama ideja je genijalna.
bilo bi super kad bi nastavila s ovom pricom...

Ja sam ti odmah rekla da mi je super I slažem se s Princess in Shadows,voljela bih pročitati i nastavak

Rhianna je napisao/la:

Raspršene iluzije

Nikad nisam žalila za nečim, borila se za nešto. Strahovala. Bila sam neovisna, snažna i samostalna. Ništa mi u životu nije ni trebalo. Naizgled sam mogla dobiti sve što sam htjela, ali zapravo nisam ni znala što želim.

Ovaj dio mi je posebno drag

jako mi se sviđa tvoja priča, mislim da si karakterno savršeno pogodila Victoriu i totalno mogu zamisliti da je ovo njena životna priča
rečenice su ti lijepe, ne predugačke, ali izražajne i lijepo komponirane

Rhianna je napisao/la:

Nisam ni znala što radim ovdje. Realno gledajući, nikad nisam znala što radim.

ova mi je rečenica baš super, savršeno pristaje uz Victoriu - kao da se uvijek krvožedno povodi za nagonima ne razmišljajući o razlozima, kao da je to za nju nebitno jer je smisao već davno zagubila

Rhianna je napisao/la:

Zadigla sam savršene ružičaste usne iznad zuba prisjetivši se toga.

hehe, ovo mogu savršeno zamislti

sve u svemu, svaka čast , odlična priča, nastavi tako dalje

Priča je prekrasna. Tvoj način pisanja je tako lijep, lako čitljiv i odlično ukomponiran. Sviđa mi se puno i baš mogu zamisliti Victoriu kroz sve gore napisano. Samo tako nastavi. Meni će biti drago čitati, ako ništa.

Azra je napisao/la:

Hvala sve je ovo zbilja laskavo, iako sam sigurna da ima nekih kritika.
A koliko sam gnjavila Rhin "da se neći osramotiti"

Osramotiti??!!
Mora da se salis, meni je ovo predobro!
Iako mi jedna sitnica nije najjasnija, ali to cu te pitati uzivo.

Wow Azrić..ma fenomenalno
nisam manje ni očekivala od tebe..hehe

Super si skužila Victoriu. Svaka čast. Totalno mi je to ona. Opisala
si njenu motivaciju, mračnost... baš ima smisla sve..i super mi je ovo
prisjećanje. Iispočetka nisam skužila koji dio je sada a koji sjećanje, i mislim si "što vampir radi u
zatvoru?" ..i onda mi je postalo jasno..a to mi je super..što nije odmah na prvu sve rečeno

E ovo je bukvalno pun pogodak. Ovdje se nema što zamjeriti!

I ja imam dio iz njene perspektive, ali iz Pomrčine, dala sam na vježbe da mi se objavi...

Ali svaka čast