Mrak i beznađe. Praznina i očaj. I još mnogo toga.


Ili je svjetlo sobe upaljeno, a mrak je bio dio njegove sadašnje emocionalne rutine?

Nije baš teško pogoditi.


Nakon što se vratio s lova, nehajno je bacio ključ na tamnosmeđi kožni dvosjed, i galantnim pokretom skliznuo na uglačani pod, dočekavši se rukom.

Crna jakna je i dalje bila na njemu, nije imao volje da ju skine.


Sat je kucao u stalnom ritmu i zvuk otkucaja kazaljki glasno je odzvanjao u njegovim ušima.


Točno je bilo šest mjeseci i jedan dan. Otprilike sto osamdeset i jedan dan. Oko četiri hiljade tristo četrdeset i četiri sata. Dvjesto šezdeset hiljada šesto četrdeset minuta daleko od Forksa, tog malog hipnotičkog mjesta. Daleko od svog hipnotičkog zelenila, i daleko od jedine stvari koja je pravila razliku u ovih stotinu godina njegovog postojanja.


Čitav period tog života se svodio na računanje vremena. Svodio se na sve i svašta, sve i ništa, te bio djelić vremenske vječnosti koja je činila njegovo postojanje na Zemlji.

Tih sto godina proveo je u potrazi, a kad ju je završio – morao je odabrati odricanje.


Nije znao kako mu je uspijevalo prebroditi svo to vrijeme koje je sad, zbog svoje relativnosti, prolazilo odvratno polako. Crpilo je zadnju energiju, svjetlost i volju za stajanjem čvrsto na tlu.



Što se više kajao zbog odlaska, to je više osjećao tvrdoglavost da ostane gdje jeste. Iz dana u dan se mučio i čekao da se nešto promjeni. Osjećao je nešto strano u sebi kako raste, što prije jeste bilo manjim količinama, ali ipak prisutno.

Sjećao se da je nekad bio čovjek i da taj čovjek sad u najgorim trenucima – raste masivno.

Da polako, ljudske slabosti u njemu sad upravo stoje ravnopravno sa onim vampirskim.


Sve što je radio – lovio je, trčao i vraćao se kući, sjedajući na isto mjesto u stanu. Također je tražio Victoriu, ali nije imao uspjeha. Zadnji trag koji je pronašao vodio je u Los Angeles, a logika je govorila da je to bila namještaljka, jer je tamo sunčano. Bilo je bitno da njoj nije bila blizu.



Sad je praznog pogleda u svojim zlaćanim očima, nijemo držao Bellinu narukvicu koju je uzeo neminovno pred odlazak. Jednostavna, sa ljubičastim perlama - njemu krhka i nježna kao...i njena zadnja vlasnica.

Nije ju nosila uopće i to je bilo dobro. Neće zapaziti da je uzeo nešto njeno.



Sjedio bi tako naizgled bespomoćno, naizgled mrtvo. Iz ničega, utapao se u ničemu.

Iz mraka, utapao se sa mrakom. I ništa, to je bilo sve.


Narukvica je išla od prsta do prsta, njeno kruženje boja perli vrtjelo se, i on je iz navike, glasno udahnuo.


Mora se nešto promijeniti. Mora promijeniti svoj život.


Stavljajući narukvicu u džep jakne, ustao je i izašao iz stana.



Udar mirisa spoljašnjosti ga je uhvatio nespremnog. Sada je vidio da je prije zanemarivao svaki miris i boju predmeta, živa bića i boju zvuka koja ga je okruživala kad bi izlazio. No, kad je već svjesno odabrao da nešto novo uradi, sve ga je to uhvatilo nespremnog.


Pet sati popodne, ton ovog dana bio je narančast od sunca, te standardnih boja zbog izmiješanosti vanjštine.


Gadljiv miris ljudske hrane iz fast fooda, cvjetni mirisi iz neke obližnje cvjećarnice, auta, miris krvi posvuda oko njega, izmjenjivanje svjetala na semaforima, bujica tuđih misli...sve je to okruživalo.


Miris ljudi ga je mamio manje jer je upravo došao iz lova iz zabačene šume – ali je i dalje mamio, tjerao na nepostojeću pljuvačku u ustima. Stvarao je i osjećaj bola, zato što ga je izvor mirisa tjerao da se sjeća, iznova i iznova, razloga zbog kojeg je upravo na udaljenosti na kojoj jest.


Nećeš misliti o tome, pomislio je, te nastavio hodati ulicom.


Namjerno je otvorio um kako bi slušao ljude, potpuno zaokupivši se. Sluhom je prešao u uži krug oko sebe, mirno disao i radio ostale stvari, pretvarajući se.


Prebrivši po raznolikim mislima, prešao je preko glasa neke djevojčice, te se naglo zaustavio.


I ovaj vikend neće imati vremena, mislilo je to stvorenje.


''Ne, Lisa'' , glasio je odgovor ženskog glasa, a on je pogledao iz kog pravca vodi taj glas. ''Mama je zaposlena.''


Srednje visoka žena, u bež bluzi i smeđoj suknji sa niskim potpeticama, držala je svoju kćerku za ruku. Na desnom ramenu je nosila crnu kožnu torbu. Hodale su ispred njega, nekoliko metara udaljene. Nesvjesno je ubrzao korak, kako bi ih bolje vidio. U mislima joj je zapažao iskrenost, ali također i nemar za jadnom djevojčicom.

Obje su mirisale na ružu izmiješanu sa metvicom, djevojčica nešto jače.


''Mama! Vidi'' , Lisa je dječje povukla ruku svoje majke, rukom pokazavši na izlog neke prodavnice pored koje su upravo bile prolazile.

Edward je kratko bacio pogled, ugledavši što je očekivao – izlog je bio popunjen raznovrsnim lutkama.


''Ne, dušo, sad nemamo vremena, drugi put.''


Nema pet minuta, oporo je mislio.


Nikad nema vremena, glasile su Lisine tužne misli. Djevojčica nije pošla za mamom, nego je sanjivo stala gledati u izloge. Imala je dugu plavu kosu, te je izgledala da kao da ima otprilike šest godina.

Ona u plavoj haljinici je prelijepa...


Edward se približio radnji ne znajući što mu je došlo, i ušao na vrata. Izvukao je novčanik iz jakne.

''Molim vas'' , progovorio je prema prodavačici, te pokazao na lutku koju je Lisa trenutno gledala.


Prodavačica se u prvi mah zbunila njegovom pojavom, ali je već sljedeći momenat uradila što joj je rekao.


''I-izvolite'' , rekla je, ošamućena njegovim izgledom.


Tko je on, upitno je pomislila prodavačica, zanesena.


Ne obazrevši se, brzo je izašao iz radnje i ružičasti zamotuljak pružio djevojčici.

Ona se, osjetivši njegovu blizinu, prenula iz razmišljanja i pogledala lijevo od sebe.


Lisa je nijemo nastavila gledati u zamotuljak - znajući što je u njemu. Pametna djevojčica.


''Da'' , upitala je sa iščekivanjem.


''Za tebe'' , još se približio.


''Ne smijem to uzeti'' , rekla je snuždeno, željnog pogleda i dalje prikovanog prema njegovim rukama.


''Reci da si dobila na poklon od prodavačice. Mama ti se neće ljutiti, vjeruj mi'' , rekao je nježno, već pomalo osjećajući neko...nešto. Sreća?


Količina njene sreće je bila nenadmašiva prema njegovoj. Pogledala ga je dobroćudno, te veselo otrčala mami u zagrljaj.



Nažalost, Edward se samo ukopao u mjestu.


Tek kad ga je pogledala, shvatio je boju njenih očiju. Oblik nije bio isti, boja je bila svjetlije smeđa, ali ga je ipak podsjećala!


Prijelom.


Na neke se stvari zaista ne možeš pripremiti, čak i ako si star stotinu godina.


Ponovno se osjetio živo, osjetio da od njegova srca jeste ostalo nešto. To nešto je bilo dovoljno. Čak i da ga slomi nebrojeno puta, on bi se opet oporavljao da ponovno bude slomljen.

Dozvolio bi toj energiji da ga ubija svojom veličinom iz dana u dan, samo da osjeća to što je izgubio onog momenta kad se istog odrekao.


U sebi se prisjetio dubine tih šarenica, boje od koje je bježao svo ovo vrijeme.

Kratko sjećanje na nju, na njen miris, njene zagrljaje i poljupce...na njene čokoladne oči.


Šest mjeseci unutarnjeg raspadanja, tvrdoglavosti i samomučenja, a tek jedna sekunda dovoljna da napraviš ogroman zalet razlike u zraku.


Možda i ona pati. Možda bi mogao prestati.



Da li je moguće da će hodati po istoj travi, gledati isto zelenilo i slušati iste zvuke? Da li je moguće da ga je jedan bezazlen trenutak nagnao da oslabi i promjeni mišljenje? Da li je mogao biti tako sretno nemarljiv?


Jednostavno - da.


Svaki zeleni list na drveću govorit će mu je da je mnogo toga propustio. Kad je odlazio - lišće je opadalo, gutala ga jesen...


Kako je grozno bilo kad nemaš srce da ti vibrira u prsima, a osjećaš to.


Sjećat će se kako je izgledala dok spava, kako je svaki put mrmljala njegovo ime, kako se često rumenjela...Okusa njenih usana, njenog mirisa. Topline kojom je njeno tijelo bilo ispunjeno.



Nedugo zatim hodat će prema mjestu gdje je živjela. Kuća će ostati ista. Pomalo stara, istih prozora, istog prilaza do ulaznih vrata i istog drveta sa granama koje su dodirivale njenu sobu.

Još sjećanja. Još stvari za snositi se.


Jako će udahnuti da pomiriše, i potresti se tako da bi, da je bio čovjek – zasigurno pao na koljena. Sve će mirisati na nju... i na Charley-ja. Nijedan opis mu neće padati na pamet, ta beskrajno nesnosna memorija u glavi će ponovo biti prisutna.


Duboko udahnuvši melodiju krvi; kao da mu je to bila doza heroina, krenuo je naprijed u nepoznato, ali čvrsto odlučan.



Ne mora mu oprostiti. Ne mora mu uzvratiti zagrljaj. Ne mora ga čak ni pozdraviti.

Ali on nju mora.