Prvi put kada sam je vidio, bio sam očaran. Gledao sam njene grimizne oči kako svjetlucaju poput žeravice u mraku i plamteće crvenu kosu koja je u sumrak, uz pozadinu zalaska sunca, izgledala kao otvoreni plamen.

Bio sam budala. Mislio sam da te oči gore zbog mene, kao što su moje plamtjele od želje za njom.

Bio sam joj samo još jedan pijun u toj smrtonosnoj igri.

Motrila me blago dok sam se izvijao u agoniji. „Što si ti? Što sam ja?!“ vrištao sam dok me otrov izjedao iznutra, mijenjajući samu moju srž.

„Ja... Mi smo bogovi, Riley. Besmrtni, prelijepi, opasni, krvavi bogovi smrti.“ rekla je, trenutak zatim promrmljavši : „Neuništivi.“ pogleda uperenog u daljinu.

Tada sam shvatio. Ja sam je volio na svoj način, primitivnom, erotičnom, tjelesnom ljubavlju ali ipak, to je bila najbolja ljubav koju biće poput mene, krvožedno čudovište, može dati. Nejasno sam se sjećao nečeg drugog, nekog drugog osjećaja, osjećaja od kojeg bi mi mrtvo srce nejasno zatreperilo. No, nisam mogao povezati taj osjećaj ni sa čim. Možda i nije postojao.

Plam u njenim očima nije bio namijenjen meni, iako se klela da me voli, mogao sam prozrijeti njen glamur, njene varke, njenu savršenu, hladnu vanjštinu.

Vidio sam ispod, iznutra i duboko. Vidio sam njenu bol, bijes i želju za osvetom.

Nije mi bilo važno. U dubini sebe, znao sam da me ne voli, da me ne može voljeti. Nije mi bilo važno, jer ja sam volio nju i to je bilo dovoljno.

Ponekad sam je i mrzio. Mrzio sam ono u što me pretvorila. Mrzio sam sebe.

Gadila mi se ta slatka, mirisna, savršena tvar koja mi je trebala za preživljavanje, nektar bogova, ambrozija, mana s neba. Njen tečni okus, njen primamljivi miris i način na koji su me njihove oči gledale kako oživljavam oduzimajući njihov život. Mrzio sam sve to.

Je li to zaista jedini način? Hoću li zauvijek morati osjećati taj gorki otrov krivnje u mojim ustima?

Kako je lako oduzeti život. Dovoljan je jedan dodir, jedna misao, jedna zapovijed. Ona se, čini se, oko toga nije zabrinjavala. Smrad smrti je nije dirao. Hranila se i ubijala vještinom stoljetnog ratnika, oguglala je na smrt, nije primjećivala užasnute poglede, prestravljena srca ubrzanih bila. Ubijala je trenutačno, ne mareći.

Znala je što mislim. „Riley, ljubavi, to je cijena savršenstva.“ prošaptala je i poljubila me meko i žedno. Okusio sam laž u njenom poljupcu ali to me nije spriječilo da nastavim.

Ništa nije bilo ljepše od njene plamene kose naspram blijede kože. Bila je vatra zalaska sunca i hladnoća mjesečine u savršenom jedinstvu. Više od ičega volio sam promatrati blještavilo njenog užitka, dirati meku glatkoću njene kože, ćutiti njene poljupce na sebi.

Zato sam joj se predavao, iznova i iznova.



Pretvarati druge zadavalo mi je muke. Otimati ih iz njihovih domova, od roditelja, braće, sestara, ljubavnika. To je u meni budilo osjećaje, osjećaje kojih se nisam mogao u potpunosti prisjetiti ali na neki način su me povezivali s njima. Mrzio sam ne moći im reći što su, u što se pretvaraju i zašto su takvi. Jer sam i ja sam bio takav. Jednokratan. Umrem li ili preživim, njoj će biti svejedno. Bio sam joj potreban ali nije me zaista trebala.








Sve je više izbivala, ostavljajući mene da se sam brinem o novorođenima. Bili su jaki, jaki i krvoločni. Podsjećali su me na mene. „Jesam li ja zaista takav?“ često sam se pitao.

Kao da su moji nagoni radili protiv mene. Nisam želio ubijati, nisam želio pretvarati, nisam se mogao suzdržati.

Uvijek bih pokleknuo, a jednom kad sam okusio krv, više nije bilo povratka, pio bih dok tijelo ne bi postala krpena lutka, lišena krvi, blijeda, mrtva i hladna.

Ni sam nisam znao u što nas vodi. Zadnje dane je provodila daleko od mene, daleko od svih, isčekivajući, drhteći. Moj zadatak je bio paziti novorođene, razdvajati zaraćene, rješavati se suvišnih.

Došla mi je u noći, pritisnuvši usne na moj vrat i šapćući mi laskavo svoj plan u uho.

Namjeravala je ostaviti svih. Sve novorođene da izginu. Ja bih pošao s njom u završnu bitku.

Umrli ili preživjeli, učinit ćemo to zajedno. Zajedno... Ta riječ zazvonila mi je u ušima.

Zaslijepila ju je osveta, a mene ljubav.

Poljubila me zadnji put u šumi kada smo napustili novorođene. „Volim te“ rekla je, a ja sam bio dovoljna budala da povjerujem.

Vidio sam njen plijen na čistini. Sitna ljudska djevojka, kao mnoge koje sam poznavao, krupnih očiju raširenih od straha. Ne straha za sebe, niti brige zbog vlastitog života.

Pogled joj je bio uperen u snažnog vampira ispred nje, koji ju je štitio. Bio je... drugačiji.

Oči mu nisu bile rubini, već rastaljeno zlato, dva blistava topaza u očnim dupljama.

„Što je on?“ pitao sam se tražeći pogled svoje ljubljene, zvjerajući očima oko sebe, primjetivši zatim krupnog vuka koji je stajao nakostriješen, gledajući nas pogledom iskonske mržnje.

Zarežao je i približio se dok sam gledao kako ples počinje.

Izgledala je savršeno, crvena joj je kosa vijorila zrakom naspram bjeline snijega dok se izmicala, bježala, davala i primala udarce.

Hipnotiziran, buljio sam u nju, njeno bijesno savršenstvo, ovakvu je nikada do sada nisam vidio. Borila se, ali zbog čega? Zbog čega je bila tako željna ubiti ovu djevojku?

Zastao sam na trenutak.

„Riley,“ rekao je zlatnooki, „ne vjeruj joj, ne voli te, nikada te i nije voljela. Voljela je jednog koji se zvao James, a ti nisi ništa drugo doli pijun.“

„Kako mi je znao ime? Tko je on? Što je on? Tko je James?“ um mi je unezvijereno lutao, ali sada sam shvaćao njen žar. James...

Ali onda me pogledala onako kako me ponekad znala gledati kada bih čak pomislio da me zaista voli i rekla : „Riley, znaš da te volim!“

Vidio sam zlatnookog kako gleda svoju ljudsku djevojku koju je volio i štitio i onda sam odlučio. Borit ću se za nju do kraja.

Ispraznio sam um i napao vuka.

Bio sam nabijen energijom za koju nisam znao da je imam. Ovo je bila borba i za ovo sam stvoren.

Odjednom se javila bol. Nisam je osjetio otkada sam se promijenio. Sada me razdirala jednakom jačinom dok je zvijer odnosila dijelove mene. Moji udarci sveli su se na pokušaj preživljavanja.





Udarao sam i bivao udaran. I rastrgan.

Izgubio sam sebe. Bio sam rastavljen na komade i komadiće.

Pronašao sam je pogledom kako se, izgledajući poput okrhnute porculanske lutke,

još uvijek bori.

Nijedan pogled nisam dobio nazad, a to je bilo gore od vatre koja me proždirala.

U vatri je nestajao svaki djelić moga bivšeg tijela.

Ona je bila negdje daleko, a ja sam umirao sam.
Victoria...