Vježba ~ booombar

Prvi dio je prijevod Stepheninog dodatka u kojem Rosalie govori Edwardu da je Bella mrtva. Drugi dio je moj fanfic... Prvi put pišem tako nešto.. Ziher ima puno grešaka tak da slobodno kritizirajte...

Kraj
~ by booombar

„Ona je mrtva, Edwarde“
Duža tišina.
„Žao mi je... Imaš pravo znati, doduše, mislim. Bella... se bacila sa litice prije dva dana. Alice ju je vidjela, ali bilo je prekasno da išta učini. Mislim da bi otišla pomoći da je mogla, pregazila bi svoje obećanje, da je bilo vremena. Otišla je nazad da vidi što može učiniti za Charlija. Znaš kako joj je uvijek bilo stalo do njega“
Linija se prekinula. Trebalo mi je par trenutaka da shvatim da sam isključio telefon.
Sjedio sam u prašnjavoj tami dugo, u smrznutoj praznini. Kao da je vrijeme završilo. Kao da je svemir stao.
Polako, krećući se poput starca, ponovo sam uključio telefon i utipkao jedini broj za koji sam si rekao da ga više nikada neću nazvati.
Ako bi se ona javila, prekinuo bih. Ako bi to bio Charlie , okolišanjem bih došao do informacija koje trebam. Dokazao bih da je Rosalieina bolesna šala pogrešna, i vratio bih se svom ništavilu.
„Rezidencija Swanovih“ javio se glas kojeg nikad prije nisam čuo. Muški, hrapav glas, dubok ali još uvijek mladenački.
Nisam stao kako bih razmislio o značenju koje se krije iza toga glasa.
„Ovdje Carlilsle Cullen“ Rekao sam, savršeno imitirajući glas svoga oca. „Mogu li, molim vas, razgovarati s Charlijem?“
„Nije ovdje“ glas je odgovorio, i bilo sam pomalo iznenađen ljutnjom koja je iz njega izvirala. Gotovo je zarežao izgovarajući riječi. Ali to nije bilo važno.
„Pa, gdje je onda?“ zahtijevao sam, postajući nestrpljiv.
Uslijedila je kratka tišina, kao da mi je stranac želio uskratiti tu informaciju.
„Otišao je na sprovod“ dječak je konačno odgovorio.
Ugasio sam telefon.


Nisam se mogao pomaknuti.
Nisam mogao misliti.
Jedino što sam mogao vidjeti bilo je njezino lice. Vido sam je, bila je tu, tik pored i prodirala duboko u mene svojim velikim, toplim, smeđim očima. Nasmijala se i pogledala me kao da sam jedino što postoji na svijetu. Toliko mi je nedostajao taj njen pogled, miris, toplina, lice, otkucaji srca.. No njen izraz se tada promjenio. Prepoznao sam ga, jer upravo on me progonio cijelu vječnost otkada sam ju ostavio u šumi. Vidio sam bol, razočaranje, tama je narušila savršenstvo njenih očiju...probljedjela je..i postajala sve bljeđa i bljeđa..Niz obraz joj je potekla suza. Posegnuo sam da joj dotaknem lice. Nisam čak ni bio oprezan kao inače, želja da je uhvatim u svoje naručje i utješim je bila je nesavladiva. I tada je nestala.
Ponovo sam ostao sam...buljeći u paučinu prašnjavog tavana. Skrenuo sam pogled na pauka koji se na tankoj niti spuštao s grede. Samo jedna nit ga je držala u zraku...Raširio je svoje tanke nožice i sjajio pod zrakama sunca koje su prodirale kroz urušeni dio krova. Izgledao je moćno i veličanstveno. No već u drugom trenutku zapuhao je vjetar, i presjekao njegovu nit. Pauk je pao na tlo...malen, mizeran, običan. Izgubio je sav svoj sjaj. Zgazio sam ga. Istog trenutka osjetio sam veliko žaljenje. Cijelim svojim bićem i više nego ikada žalio sam što nisam taj pauk kojem sam okončao postojanje. Ali, to je dio moga prokletstva. Sada kada je moja nit bila presječena, kada je smisao nestao, ja nisam imao luksuz jednostavnog bijega u ništavilo. Mene nije imao tko zgaziti. Ne, ja ću za se za kraj morati pomučiti.
Počeo sam planirati. Pokušao sam isključiti sve osjećaje...ostati prazan. Ne razmišljati o njoj, razlozima zbog kojih je pogazila svoje obećanje... Jedino tako sam mogao podnijeti. Znao sam gdje moram otići. Pitanje je samo bilo kako ću postići da Volturi učine ono što želim. Hoće li Aro uslišati moju molbu? Pa zašto nebi? Za njega sam bio beznačajan, nema razloga da mi ne udovolji. Sigurno će htjeti znati sve, moja odluka će ga zaprepastiti i neće ju moći shvatiti. No kada čuje moje misli, i uvidi čvrstinu moje odluke, poslušat će me. Možda će osjetiti odgovornost da javi Carlislu što namjeravam? Ako to učini, preduhitrit ću ga... narušit ću mir u njegovom gradu i tada neće imati izbora. Ne smijem dopustiti da Carlisle dođe i umiješa se u sve to. Ah, Carlisle... Hoće li mi ikada oprostiti za to što ću učiniti? Znam da me voli, bio sam mu jedini prijetelj i sin toliko vremena. A Alice? Sada je u Forksu, ako požurim, čak ni ona neće stići na vrijeme. Nadam se da neće ni pokušati. Ako od nikoga drugoga, od nje sam očekivao razumjevanje... Alice je bila tako dobra, tako posebna..zbog nje sam se uvijek osjećao manje čudovištem koje zapravo jesam. U trenutku me obuzela želja da ju nazovem..da joj kažem zbogom.. Ali ne, to bi samo pogoršalo situaciju. Ubijala me pomisao na to što će mojim roditeljima i braći učiniti moja smrt. Znao sam da je to sebično od mene, pobjeći od svijeta i ostaviti njih za sobom.. Ali ja nemam izbora. Ja ne mogu nastaviti živjeti.. Ne bez svoga života. Ja već jesam mrtav, i kako ću takav išta dobro donjeti svijetu? Sjećanja su ta koja, pogotovo za moju vrstu, ostaju zauvijek. Oni će me pamtiti i voljeti me, a ja ću ih voljeti i pamtiti i onda dok ću u paklu konačno dobiti što sam zaslužio. Ne smijem više razmišljati o njima. Nema smisla, moja odluka je donesena i ništa je neće promijeniti.
Navukao sam kapuljaču i stavio tamne naočale. Sišao sam u usku uličicu predgrađa koja je vrvjela životom. Buka ulice i misli prolaznika olakšavale su mi trud da se isključim. Hodao sam, isprva polako...a čim sam skrenuo u napušteniju ulicu ubrzao sam korak. Našao sam zatamnjeni, crni BMW i bez imalo truda ušao u njega i pokrenuo ga. Izjurio sam iz ulice i krenuo prema aerodromu. Počeo je padati mrak. Sumrak, doba dana koje je najlakše za moju vrstu. Teškom mukom odagnao sam sjećanje na trenutak u kojem sam Belli opisivao kraj dana. No ovaj sumrak imao je posve drugačije značenje za mene. To je bio kraj. Posljednji zalazak sunca. Otvorio sam prozor i dopustio da me zrak omami i po posljednji put, barem malo ublaži moju bol..

Svđa mi se.Točno možemo osjetiti Edwardovu bol.
Lijepo pišeš.Sviđa mi se što misli o svom ocu i o tome kakvu će njemu bol nanjeti.
Sve u svemu,sviđa mi se.

potresno, zbilja sam ganuta...

sviđa mi se što si uvela ovaj telefonski razgovor s Rosalie. Sviđa mi se i ona Edwardova vizija Belle, kako je želi dotaknuti, otrti suzu i primiti ju u svoje naručje, taj dio mi je najbolji. onda onaj dio s paukom. odlično si njegovu nit usporedila s Edwardovom niti- s Bellom i onda spomenula kako on nema taj luksuz da sada zauvijek nestane kad nje više nema. to je totalno tipično za Edwarda, tako i on razmišlja, tako snažno i potresno...
zbunio me malo taj dio kako se nalazi u nekom tavanu, ali oke...valjda sam se malo zbunila...
kraj je odličan! ovo spominjanje sumraka i prisjećanje kako je on po prvi put bio s Bellom u sumrak i opisivao joj ga.

heej cure..hvala što ste komentirale..već sam mislila da nitko neće..
Hvala vam puno na ljepim kritikama... Ali sigurna sam da ima i dosta toga što bi se moglo još bolje..tako da mi slobodno i nešto negativno prokritizirate
Što se tiče tavana - to je iz Stephenienog dodatka - Kad mu Rosalie javi vijest - on se nalazi na prljavom tavanu, prepunom štakora i pauka.. negdje u južnoj americi.

booombar je napisao/la:

Što se tiče tavana - to je iz Stephenienog dodatka - Kad mu Rosalie javi vijest - on se nalazi na prljavom tavanu, prepunom štakora i pauka.. negdje u južnoj americi.

aha, sada kužim!

Super je-zaista si super opisala edwardovu bol, sviđa mi se način i stil kojim pišeš, smao primjetila sam nekoliko pravopisnih grešaka a to možeš riješiti spelling checkerom, i možda da si ubacila još koji opis bilo bi lijepo, ali i ovako je super, i ima jedna rečenica koja mi se nekako ne uklapa:
Sumrak, doba dana koje je najlakše za moju vrstu
to mi se ne uklapa, a ostale rečenice i poerdba sa paukom mi je super, go girl!

thanks Azra... pogotovo na savjetima

predobro napisano...svaka čast...
jesi li razmišljala o tome da počneš pisat knjige?

Ajme, boombar, kako je ovo dobro
Znam da ponavljam ono šta su cure prije mene napisale, al nema veze:
- jako mi se sviđa kako si nadogradila svoju priču na Stephenien dio, odlično se uklopilo
- predobar mi je motiv pauka
- sviđa mi se kako Edward povlači paralelu sumraka
- šta se tiče grešaka (moram priznati da nisam baš puno zagledala) primjetila sam samo "nebi", a to je moguće bilo nehotično tijekom tipkanja
- a, da i još nešto: odličan mi je onaj dio kad se Edward lomi želeći nazvati Alice
Dobro da ne duljim više: fenomenalno je i nadam se da ćeš i dalje pisati

prekrasno...

stvarno je lijepo napisano, iako imaš sitnih gramatičkih pogrešaka koje uopće nisu bitne..

Prvo, Hvala vam svima

Amyca je napisao/la:

ok ovo je odlicno,naisla sam samo na par poreskica ali jedva zamjetnih...jedna stvar me muci...ovo s paukom..vjetar je zapuhao i presjekla se nit...ukoliko niste znali(svi vi) paukova nit je dovoljno snazna da zaustavi leteci avion..naravno kad bi tu bilo malo vise niti...samo sam to htjela rec..tekst je persavrsen,ta bol i to sve...savrseno

da vidiš..nije mi to uopće palo na pamet...vjetar bi samo zaljuljao pauka koji visi na svojoj niti...al pasalo mi je u tekstu da ju presječe A sad vidim da mi usporedba malo šteka Jer nit sam usporedila s niti koja je Edwarda držala u zraku, zbog koje je lebdio, i ona bi trebala biti krhka, baš kao Bella...a sad...zamislimo da je
Thanks Amyca

baš je predivno.

Boomby very, very nice

mi lajki

Edwardova bol je tu, onakva kakva treba biti. Pravopisne greške se uvijek isprave, a i na greškama se uči, tako da...

Sviđa mi se koncept, osjećajnost, a usporedba s pucanjem paukove niti je meni predivna. Znam da su paukove niti čvrste, al uredno pucaju kada ih ja pometem s metlom, tako da mislim da ta usporedba ovdje stoji .

Sve u svemu, sviđa mi se i samo tako nastavi.

sviđa mi se.super je priča.

ajmeee, preeeekrasno!!!!
ja nisam primjetila nekakve gramatičke greške, ali stvarno nisu ni bitne kad je tako predobro!!!
uopće nisam ni mislila na greške nego samo na priču...prelijepo....skoro sam se rasplakala
što misliš da napišeš knjigu???
ja bi ju prva pročitala...

heheh...hvala again drago mi je da se nekom sviđa...iako je crnjak priča...

btw. Sapfa...hehe..možda tebi pucaju s metlom...al ja kad napadam paučinu i možebit njene stanovnike, nije tako jednostavno. Prvo se sva zabarkadiram i navučem skafander..a onda sa saugerom krećem u boj..zanimljiva scena...hmm...da

Kako lijepo napisano! Odlična mi je usporedba s paukom (bez obzira na to koliko njegova paučina bila čvrsta ili ne)! Jedina zamjerka je par gramatičkih pogrešaka, no tu će uvijek biti lektori, ako, naravno, nastaviš s ovim.

Jako, jako mi se sviđa. Mogu osjetiti Edwardovu bol koja je predobro opisana, kao što su i svi prije rekli i meni se najviše sviđa usporedba sa paukom (bez obzira na jačinu niti, nit ipak u jednom trenutku pukne).. sviđa mi se i onaj dio u kojem razmišlja o svojoj obitelji i o tome da nazove Alice.
I naravno završetak... usporedba sa sumrakom... kraj...
sve u svemu prekrasno... (a gramatičke greške nisam ni primijetila)

super,hoces li mozda nastaviti pisati??